Modeli 'zavjere' izuzetno su raznovrsni. U toj oblasti najveću popularnost neosporno uživa koncepcija 'židovsko-masonske' zavjere koja je danas prilično raširena u najrazličitijim krugovima. U principu, ova tema zaslužuje najozbiljnije izučavanje, te moramo priznati da njenu potpunu i ozbiljnu naučnu analizu još uvijek nemamo, usprkos stotinama i tisućama radova, kako onih koji 'razotkrivaju' ovu zavjeru, tako i onih koji 'dokazuju' njeno nepostojanje. U ovom radu ćemo, međutim, istraživati sasvim drugačiji konspirološki model, zasnovan na koordinatnom sustavu različitom od 'židovsko-masonskih' verzija. Pokušat ćemo u općim crtama opisati 'planetarnu' zavjeru suprotnih 'okultnih sila', čije je tajno suprotstavljanje i nevidljiva borba predodredilo logiku svjetske povijesti. Ove sile, po našem mišljenju, ne karakterizira svekolika nacionalna specifičnost, niti pripadnost tajnoj masonskoj organizaciji ili organizaciji paramasonskog tipa, već radikalna različitost njihovih geopolitičkih orijentacija. Objašnjenje posljednje 'tajne' ovih sukobljenih sila skloni smo vidjeti upravo u razlici dvaju alternativnih geopolitičkih projekata koji se uzajamno isključuju i koji stoje s one strane nacionalnih, ideoloških i religioznih razlika, objedinjujući u jednu grupu ljude suprotnih pogleda i uvjerenja. Naš konspirološki model je model 'geopolitičke zavjere'.

Izraz „Nacional-boljševizam“ može značiti nekoliko doslovno različitih stvari. Nastao je gotovo istovremeno u Rusiji i Njemačkoj kao oznaka za one političke mislioce koji su raspravljali o nacionalnom karakteru boljševičke revolucije, skrivenom u internacionalističkoj frazeologiji ortodoksnog marksizma. U ruskom kontekstu „Nacional-boljševici“ bio je uobičajen naziv za one komuniste, koji su bili usmjereni na očuvanje integriteta države i ( bilo svjesno ili nesvjesno) na geopolitičko nastavljanje velikoruske povijesne misije. Ti ruski Nacional-boljševici bili su kako među „bijelima“ (Ustrjalov, Smeno-vekhovtsi, lijevi Euroazijci) tako i među „crvenima“  ( Lenjin, Staljin, Radek, Ležnjev itd.) (1). U Njemačkoj je istovrstan fenomen bio povezan sa ekstremno lijevim formama nacionalizma 20-tih i 30-tih godina, u kom su ideje neortodoksnog socijalizma, nacionalna ideja i pozitivan odnos prema Sovjetskoj Rusiji bili isprepleteni. Među njemačkim „Nacional-boljševicima“ Ernst Niekiesch je bez sumnje bio najdosljedniji i najradikalniji, no i neki konzervativni revolucionari se mogu svrstati u taj pokret, kao npr. Ernst Junger, Ernst von Salamon, August Winnig, Karl Petel, Harro Schultzen-Beysen, Hans Zehrera, komunisti Laufenberg i Wolffheim, pa čak i neki vrlo lijevo orijentirani Nacional-socijalisti kao što su bili Strasser i u određenom periodu Josef Goebbels.

U biti, izraz „Nacional-boljševizam“ je mnogo širi i obuhvatniji od navedenih političkih struja. No, kako bismo ga adekvatno shvatili, trebamo ispitati više globalnih teoretskih i filozofskih problema, koji se tiču definicije „desnog“ i „lijevog“, „nacionalnog“ i „socijalnog“. Izraz „Nacional-boljševizam“ sadrži u sebi svjestan paradoks. Kako se mogu dva međusobno isključiva pojma sjediniti u jedno te isto ime?