EVROAZIJSKA VERZIJA POSTMODERNE (ESHATOLOŠKI IZAZOV)

Примарни табови

EVROAZIJSKA VERZIJA POSTMODERNE (ESHATOLOŠKI IZAZOV)

Evroazijstvo je postmoderna, ali s radikalno drugačijom sadržinom

Nemački konzervativni revolucionar Artur Miler van den Bruk je svojevremeno napisao duboke reči: “Večnost je na strani konzervativaca”. Večnost je na našoj strani. Polovi velikih svetskih sukoba naroda, kultura, civilizacija, veroispovesti i ideologija predstavljaju projekciju arhetipskog stanja – bitke anđela. To je nebeska vojska dobra koja vodi bitku s demonima zla. To je vertikalna, večna nadvremenska osovina velike drame. Boj anđela je izvan vremena, on se vodi uvek. On je utisnut u večnost, kao strukturišuća paradigma.

Senka velike bitke pada na istoriju, dajući vremenu smisao, sadržaj, orijentaciju. Tako istorija postaje sveta – hijeroistorija. Mnogi znaci i likovi ukazuju na to da danas stižemo do presudne crte te napete drame. Ta i predanje kaže da će bitka anđela, u koju su uvučeni ljudi, narodi i carstva zemaljska, u “poslednje vreme” izbiti s posebnom snagom, dostići gigantske razmere, sasvim se približiti raspletu.

Ljudi – sa-borci (u etimološkom smislu – tj. “oni koji se zajedno bore”) anđela. U liturgijskim pravoslavnim irmosima se kaže: “nije Bog čoveka mnogo umanjio od anđela”.

Većina tradicija i veroispovesti sveta postavlja danas našoj civilizaciji jednoznačnu dijagnozu. Globalizam, globalizacija, “novi svetski poredak”, pripremana “svetska vlada” – to je sve očitije keženje “kneza ovog sveta”, strateška konstrukcija “neprijatelja Boga”.

Razne veroispovesti daju globalizmu i globalizaciji razna imena: hrišćani “novi svetski poredak” poistovećuju s “antihristom”, muslimani – s “dadžalom”, ortodoksni Jevreji – s “velikim mešanjem” (“erev rav”). Za hinduiste – to su horde kali-juge. Za budiste – demon Mara i iluzija.

S one strane razlike u dogmama, doktrinama i ritualima postoji posebna tradicija – tradicija arhanđela Mihaila, koji u istoriji monoteističkih tradicija igra izuzetno važnu ulogu. On je arhistrateg, predvodnik anđeoskih vojski. Ta je tradicija – “mihaelski” tajni svet. To je tanana pripadnost čoveka hijeroistoriji, pravo (i obaveza) da se zauzme konkretno mesto u vojsci jedne od sukobljenih strana. To je “poziv u vojsku” pod zapovedništvo nebeskog arhistratega. Oni koji ga čuju hitaju da izvrše.

ARHISTRATEG MIHAIL Evroazijstvo u svojoj vrhovnoj dimenziji jeste projekcija mihaelskog načela, vertikalnog nadvremenskog svetlosnog stuba na istoriju u njenom finalnom, redampcionom stadijumu.

U ikonopisu se arhistrateg Mihail često prikazuje s mačem u jednoj ruci i terazijama u drugoj. Terazije su simvol suda.

Kod nemačkog filozofa M. Hajdegera u knjizi Holzwege je sadržano za našu stvar veoma važno pretresanje pesme Rajnera Marije Rilkea. Tamo se radi o “predavanju terazija iz ruku trgovca u ruke Anđela”.

Tu bi formulu trebalo uzeti za ključni slogan evroazijstva. “Predavanje terazija iz ruku trgovca u ruke Anđela”. “Novi svetski poredak”, globalizam, “jednopolarni svet” – to je trgovačko uređenje, u njemu pretežu tržišne vrednosti, svetsko tržište. To je poredak trgovaca koji njemu daju ton, uspostavljaju kriterijume i paradigme.

Mi živimo u doba postmoderne. To znači da se Novo Doba, modernity, završilo. Sve što je bilo utemeljeno u doba Prosvećenosti – socijalni, kulturni, ideološki, politički, naučni i ekonomski modeli – iscrpeno je. Kročili smo u drugačiji svet, u doba postmoderne, i to je nepovratno.

Postmoderna – to je globalizam, ultraliberalizam, dominacija jednopolarnog sveta, prvenstvo mreža, ukidanje svih tradicionalnih oblika identiteta – država, veroispovesti, nacija, etnosa, čak i porodica i polova. Umesto države, dolazi “otvoreno društvo”, umesto tradicionalnih veroispovesti – sektaštvo i idiferentnost, umesto naroda – individue, umesto polova – klonovi, kiborzi i produkti operacija promene pola.

Danas je postmodernizam postigao svoju pobedu. Ovog puta ne samo nad tradicionalnim društvom već i nad samom modernom. I ponovo se, kao i u doba Prosvećenosti, može sučeljavati postmoderni. Istina ovog puta arhaične konzervativne ideologije i prevaziđene ideologije moderne dospevaju na istu stranu barikada. U praksi se to sučeljavanje izražava u zalaganju za:

– Nacionalnu državu protiv globalizacije;

– Geopolitički dualizam kopna i mora protiv “svetskog potopa” u vidu totalne pobede atlantizma;

– Tradicionalnu porodicu i organsku reprodukciju dece protiv slobode operacija promene pola, istopolnih brakova i kloniranja;

– Društveni identitet protiv totalne atomizacije individua;

– Svet stvari i delovanja protiv sveta “slika” i “ekranskih falsifikata”;

– Realnu ekonomiju (“staru ekonomiju”) protiv finansizma, virtuelnosti, neoekonomije itd.

PRIHVATANJE IZAZOVA POSTMODERNE Za one strane moderne koje nisu dospele u postmodernu ispostavilo se da su u suštini nastavak Tradicije, i danas je sve to s iste strane barikada. Uzgred, to omogućava alijanse konzervativaca i socijalista itd.

Setimo se sada onih tendencija koje su u sam osvit moderne odabrale da svoju unutrašnju energiju investiraju u ideologije koje su po formi modernističke, ali po sadržinu nemodernističke. Upravo su te investicije i činile osnovni živac savremene političke i socijalne istorije, sadržaj čitavog Novog Doba.

Nešto slično se vidi i danas. Suočeni s postmodernom, ostaci tradicionalnog društva (na primer, tradicionalne veroispovesti) i elementi moderne (na primer, socijalizam, realna industrija, nacionalna država) obreli su se s iste strane u položaju formalne antiteze postmoderni. To novo stanje stvari zahteva pomno sagledavanje. Ne površini kao očito ostaje samo jedno – prost impuls otpora postmoderni. Čista reakcija, odbijanje. To već nije loše, ali ni izdaleka nije dovoljno.

Jedinstvenost evroazijstva kao političke filozofije (iz klase konzervativno-revolucionarnih) sastoji se u tome što ono jedinstvenost nove situacije shvata brže od drugih svetonazora i (to je najvažnije!) ne ograničava se otporom, već predlaže da se unutrašnja energija investira u novi projekat, prihvatajući izazov postmoderne, težeći da ovlada njenom formalnom strukturom, sa spremnošću da u čudovišan jezik globalizacije smesti radikalno drugačiju sadržinu koja vuče korene iz dubine premoderne, iz Tradicije. To znači ne prosto zalaganje za staro, već zalaganje za Večno.

Artur Miler van den Bruk, istaknuti teoretičar Konzervativne Revolucije, prijatelj Mereškovskog i prevodilac radova Dostojevskog na nemački, u svojoj knjizi Treće Carstvo piše: “Ranije su se konzervativci suprotstavljali Revoluciji, mi smo pak dužni da stanemo na čelo Revolucije i odvedemo je u drugom pravcu”.

Isto tako mi, evroazijci, moramo postupiti sa postmodernom. Iza nas su ostale i Tradicija, koju je moderna prevazišla, i poražene strane moderne. Njima je zaštita potrebna ne zbog njih samih. Moramo sačuvati vernost tajnom smislu, večnosti, mihaelovskoj svetlosti. I radi toga se može žrtvovati forma. Da bi se spasila sadržina.

Dakle, evroazijstvo je postmoderna, ali s radikalno drugačijom sadržinom.

PRINCIPI EVROAZIJSKE POSTMODERNE Mi prihvatamo izazov globalizacije, “novog svetskog poretka”, i slažemo se da su sazrela i već neizbežna nova pravila igre. Mi se ne držimo grčevito za staro - ni u politici, ni u privredi, ni u kulturi. Ali mi imamo originalan i samobitan scenario budućnosti: upravo budućnosti, a ne prošlosti.

Principi evroazijske postmoderne su sledeći:

– Neka odumre nacionalna država, ali neka umesto nje dođe ne jedinstvena “globalna Imperija”, već nekoliko kontinentalnih imperija (sazvežđe “imperija” protiv Imperije);

– Neka se kopneno načelo otrgne od konkretnih granica i postane podjednako globalno kao i “atlantističke vrednosti”, s pretenzijom na univerzalnost (to znači da se globalizmu ne treba suprotstavljati lokalno, već globalno), umesto vodenog potopa – heraklitovski “ekpiros”, koji će isušiti svetske vode;

– Neka se promeni etika polova, ali kroz vraćanje arhaičnim formama i u stvaralačkom neosakralnom eksperimentu;

– Neka individua prodre do vrhovnih aspekata unutrašnjeg “ja” kroz radikalizovanje iskustva usamljenosti ili odlučno uspostavi nove forme kolektivnog identiteta – ekstatičke i imperijalne (tu dejstvuje princip “ekstatičke imperije”);

– Neka su “znaci” i banalne senke ekrana zamenile sobom stvari – mi moramo postati gospodari prizora, preuzeti vlast nad dispozitivom znakova, podredivši sebi režiranje spektakla postmoderne;

– Neka je virtuelna ekonomija istisnula realnu – mi se moramo probiti u svetinju nad svetinjama elektronskih mozgova svetske berze i spojiti upravo one žičice koje se ni u kom slučaju ne smeju spajati (operacija “Soroš na evroazijski način”, rušenje svetskih valuta, ali ne zarad ćara, već radi Velike Ideje)...

Mi moramo izbiti kroz kroz postmodernu, kao živa trava kroz mrtav asfalt. To je projekat evroazijske rizome, gomoljastog (i klupskog) sistema. Mi smo u drugačijem hiljaduleću. Čudno smo se zadesili iza neprolazne crte milenijuma i sada s teškom asketskom radošću usvajamo nov jezik. Taj jezik je užasan, ali mi hoćemo da na njemu izgovorimo takvu reč da operativni sistem zapadne u logičku protivrečnost i da se svetski kompijuter nepovratno zablokira.

Evroazijstvo – to su mihaelovske svetlosne struje, radikalno drugačiji pogled na sudbinu sveta, na njegov smisao i značenje. Evroazijstvo – to je preispitivanje svih vrednosti, “predavanje terazija iz ruku trgovca u ruke Arhanđela”, “Purpurnog Arhanđela” (Šihabudin Jahja Suhravardi). Evroazijstvo – to je zamena savremene paradigme mihaelovskom paradigmom duha i večnosti. Evroazijstvo je glosolalija naroda, kultura i tradicija – to je lepet anđeoskih krila.

Iz knjige A. G. Dugin: Geopolitika postmoderne, izd. Prevodilačka radionica Rosić, “Nikola Pašić”, Srpski sabor Dveri, Beograd 2009.

Prevela Sava ROSIĆ
Izabrao i priredio Ivan ĆUPIN

http://www.standard.rs/evroazija-za-pocetnike-3-ili-aleksandar-dugin-evr...