Izraz „Nacional-boljševizam“ može značiti nekoliko doslovno različitih stvari. Nastao je gotovo istovremeno u Rusiji i Njemačkoj kao oznaka za one političke mislioce koji su raspravljali o nacionalnom karakteru boljševičke revolucije, skrivenom u internacionalističkoj frazeologiji ortodoksnog marksizma. U ruskom kontekstu „Nacional-boljševici“ bio je uobičajen naziv za one komuniste, koji su bili usmjereni na očuvanje integriteta države i ( bilo svjesno ili nesvjesno) na geopolitičko nastavljanje velikoruske povijesne misije. Ti ruski Nacional-boljševici bili su kako među „bijelima“ (Ustrjalov, Smeno-vekhovtsi, lijevi Euroazijci) tako i među „crvenima“  ( Lenjin, Staljin, Radek, Ležnjev itd.) (1). U Njemačkoj je istovrstan fenomen bio povezan sa ekstremno lijevim formama nacionalizma 20-tih i 30-tih godina, u kom su ideje neortodoksnog socijalizma, nacionalna ideja i pozitivan odnos prema Sovjetskoj Rusiji bili isprepleteni. Među njemačkim „Nacional-boljševicima“ Ernst Niekiesch je bez sumnje bio najdosljedniji i najradikalniji, no i neki konzervativni revolucionari se mogu svrstati u taj pokret, kao npr. Ernst Junger, Ernst von Salamon, August Winnig, Karl Petel, Harro Schultzen-Beysen, Hans Zehrera, komunisti Laufenberg i Wolffheim, pa čak i neki vrlo lijevo orijentirani Nacional-socijalisti kao što su bili Strasser i u određenom periodu Josef Goebbels.

U biti, izraz „Nacional-boljševizam“ je mnogo širi i obuhvatniji od navedenih političkih struja. No, kako bismo ga adekvatno shvatili, trebamo ispitati više globalnih teoretskih i filozofskih problema, koji se tiču definicije „desnog“ i „lijevog“, „nacionalnog“ i „socijalnog“. Izraz „Nacional-boljševizam“ sadrži u sebi svjestan paradoks. Kako se mogu dva međusobno isključiva pojma sjediniti u jedno te isto ime?