Kriza u Ukrajini izraz je oprečnih geopolitičkih interesa

Aleksandar Dugin, poznati je ruski geopolitičar i profesor na Institutu za konzervativna istraživanja pri Odsjeku za sociologiju Moskovskoga državnog sveučilišta Lomonosov. Začetnik političke ideje nove euroazije i blizak je visokim vojnim i političkim krugovima Rusije, te član Savjetodavnog doma predsjednika Dume. Poznato je njegovo pismo podrške Srpskoj Radikalnoj Stranci i Vojislavu Šešelju, kao i i degenerativna teza da ”Zapad odlazi svom duhovnom kraju’,’ te da je Rusija sada centar novog pravoslavnog euraozijskoga svijeta i bastion kulture Novog doba.

Razgovarao: Manuel Ochsenreiter

- Profesore Dugin, zapadnjački glavni mediji i etablirani političari opisuju novonastalu situaciju u Ukrajini kao sukob između proeuropske, demokratske i liberalne opozicije, odnosno saveza opozicijskih stranaka i pokreta s jedne strane, te s druge strane autoritarnog režima s diktatorskim predsjednikom Janukovičem. Slažete li se s tom ocjenom?

Dugin: Poznate su mi te priče i smatram taj tip analize potpuno pogrešnim. Ne možemo današnji svijet dijeliti na način iz vremena hladnoga rata. Ne postoji neki ”demokratski svijet” koji stoji nasuprot ”antidemokratskog svijeta”, kako to opisuju mnogi zapadni mediji.

- Vaša zemlja, Rusija, jedna je od ”jezgri” takozvanoga ”antidemokratskoga svijeta”, ako je vjerovati našim vodećim medijima. Takva Rusija, s predsjednikom Vladimirom Putinom, želi intervenirati u ukrajinsku unutrašnju politiku, bar to čitamo u medijima.

Dugin: To je posve pogrešno, Rusija je danas jedna liberalna demokracija. Pogledajte ruski Ustav: imamo demokratski izborni sustav, parlamentarni saziv, slobodno tržište i Ustav je napisan prema zapadnim uzorima. Predsjednik Putin vlada zemljom na demokratski način. Nismo ni monarhija ni diktatura, a više ni sovjetski komunistički režim.

- Naši političari u Njemačkoj nazivaju Putina ”diktatorom”…!

Dugin (smije se): Na osnovu čega?

- Pa zbog LGBT zakona, podrške Siriji, sudskih procesa protiv Mihaela Hodorkovskoga i ”Pussy Riot”, itd.

Dugin: No, dakle, zovu ga ”diktatorom” jer ne vole ruski mentalitet. Svaka točka koju ste spomenuli je posve demokratski legitimna. Nema u tome ni jednog ”autoritarnog” elementa. Ne treba, dakle, to miješati: čak i ako vam se ne sviđa ruska politika ne možete osporiti da je Rusija jedna liberalna demokracija. Predsjednik Putin prihvaća demokratska pravila našeg sustava i poštuje ih. Nije nikad prekršio nijedan zakon. Rusija je, tako, dio liberalnog demokratskog tabora i ukrajinsku krizu ne može se objasnitii po modelu hladnoga rata.

- Kako, onda, opisati taj nasilan i krvav sukob?

Dugin: Potrebna je tu vrlo jasna geopolitička i civilizacijska analiza. Dakle, treba prihvatiti povijesne činjenice, i onda kada kao danas, nisu ”u modi”.

- Na što mislite?

Dugin: Današnja Ukrajina je država koja kao takva nije nikad postojala u povijesti. Ona je novostvoreni entitet. Taj entitet ima najmanje dva posve različita dijela. Ta dva dijela imaju različiti identitet i kulturu. Postoji zapadna Ukrajina koja je jedinstvena u svom istočno-europskom identitetu. Velika većina onih koji žive u zapadnoj Ukrajini smatraju sebe istočno-europljanima. I taj identitet zasniva se na potpunom odbacivanju bilo kakve panslavenske ideje, uklučujući tu i Rusiju. Na Ruse se gleda kao na životne neprijatelje. Možemo to reći i ovako: oni ne vole Ruse, rusku kulturu i smjer ruske politike. To čini jedan važan dio njihova identiteta.

- I vas to kao Rusa ne uznemirava?

Dugin: Ne, ma baš nimalo! To je dio identiteta. To ne znači nužno da oni žele s nama ući u rat, nego nas jednostavno ne žele. Mi to trebamo uvažiti. Vidite, i Amerikance mrzi još mnogo više ljudi, i oni to također prihvaćaju. Kada nas, dakle, zapadni Ukrajinci mrze, to nije ni dobro ni loše – to je tako. Prihvatimo to kako jest. Ne mora nas svatko ni voljeti!

- No, zato vas istočni Ukrajinci vole više…!

Dugin: Ne tako naglo! Većina ljudi koji žive u istočnom dijelu Ukrajine dijele zajednički identitet s ruskim narodom – povijesni, civilizacijski i geopolitički. Istočna Ukrajina je apsolutno ruska i euroazijska zemlja. Dakle, postoje dvije Ukrajine. Vidimo to vrlo jasno na izborima. Populacija je podijeljena u svakom važnom političkom pitanju. A posebno kada je riječ o odnosima s Rusijom, svjedoci smo kako taj problem postaje dramatičan: jedan dio je apsolutno protu-ruski, drugi dio apsolutno pro-ruski. Dva različita društva, dvije različite zemlje i dva različita nacionalna, povijesna identiteta žive u jednom entitetu.

- Dakle, pitanje je koje društvo prevladava nad kojim?

Dugin: To je važan dio ukrajinskog politike. Imamo dva dijela, i imamo glavni grad Kijev. Ali u Kijevu imamo oba ta identiteta. On nije glavni grad samo zapadne niti samo istočne Ukrajine. Glavni grad zapadnoga dijela je Lavov (Lviv), a glavni grad istočnoga dijela je Harkov (Kharkiv). Kijev je glavni grad jednog umjetnog entiteta. Sve su to činjenice važne za razumijevanje ovog sukoba.

- Zapadni mediji, a isto tako i ukrajinski “nacionalisti” snažno bi se usprotivili pojmu “umjetna” za ukrajinsku državu.

Dugin: Činjenice su jasne. Stvaranje države Ukrajine unutar današnjih granica nije bilo rezultat povijesnog razvoja. Bila je to birokratska i administrativna odluka od strane Sovjetskog Saveza. Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika bila je jedna od 15 republika Sovjetskog Saveza od njegova osnutka 1922. g. sve do njegova kraja 1991. godine. Tijekom te 72-godišnje povijesti, granice republike promijenile su se više puta, s time da je znatan dio današnje zapadne Ukrajine pripojen Ukrajini 1939 g od strane Crvene armije, a 1954. g. pridodan joj je i dotadašnji ruski Krim.

- Neki političari i analitičari kažu da bi najlakše rješenje bila podjela Ukrajine na istočnu i zapadnu državu.

Dugin: To nije tako lako kako možda zvuči, jer mogli bismo imati problema s nacionalnim manjinama. U zapadnom dijelu Ukrajine danas živi mnogo ljudi koji sebe smatraju Rusima. U istočnom dijelu živi dio stanovništva koji sebe smatraju zapadnim Ukrajincima. Kada pogledate: jednostavna podjela države ne bi doista riješila problem, čak bi stvorila i novi. Možemo zamisliti odvajanje Krima, jer je taj dio Ukrajine naseljen gotovo čisto ruskim stanovništvom.

- Europska unija, kako izgleda, nije toliko zainteresirana za “uvoz” svih tih problema u vlastitu sferu?

Dugin: To nije u interesu nijedne europske alijanse, to je u interesu SAD-a. To je politička kampanja koja se vodi protiv Rusije. Poziv Ukrajini od strane Bruxellesa da se priključi Zapadu doveo je odmah do sukoba s Moskvom i do unutarnjeg sukoba u samoj Ukrajini. A to ne iznenađuje nikoga tko zna nešto o ukrajinskom društvu i povijesti.

- Neki se njemački političari rekli da su iznenađeni scenama građanskoga rata u Kijevu.

Dugin: To govori više o razini političkog i povijesnog obrazovanja vaših političara nego o krizi u Ukrajini.

- Ali ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič bio je odbio poziv Zapada.

Dugin: Naravno da je odbio. On je izabran od strane pro-ruskog Istoka, a ne od strane Zapada. Janukovič ne može djelovati protiv interesa i volje svoje izborne baze. Ako bi prihvatio zapadni EU-poziv, bio bi izdajnik u očima svojih birača. Janukovičeve pristalice žele integraciju s Rusijom. Još jasnije rečeno: Janukovič je jednostavno učinio ono što mu je bilo najlogičnije učiniti. Nikakvo iznenađenje, niti kakvo čudo. Najobičnija politička logika.

- Sada postoji vrlo pluralistički i politički šarolik oporbeni savez protiv Janukoviča: taj savez obuhvaća tipične liberale, anarhiste, komuniste, skupine za gay prava ali i nacionaliste, pa čak i neonacističke skupine i huligane. Što drži zajedno sve te različite grupe i ideologije?

Dugin: Oni su ujedinjeni čistom mržnjom protiv Rusije. Janukovič je u njihovim očima saveznik Rusije, prijatelj Putina, čovjek Istoka. Oni mrze sve što ima veze s Rusijom. Ta mržnja ih drži zajedno, to je politički blok mržnje. Jasnije rečeno: mržnja je njihova politička ideologija. Oni uz to ne voleni EU ili Bruxelles.

- Koje su glavne skupine? Tko dominira oporbenim akcijama?

Dugin: To su očito najnasilnije neonacističke skupine na tzv Euro-Maidanu. Oni se zauzimaju za nasilje i izazivaju situaciju građanskog rata u Kijevu.

- Vodeći zapadni mediji tvrde da je uloga tih ekstremističkih skupina prikazana odviše dramatično od strane pro-ruskih medija, kako bi se ocrnilo cijeli oporbeni savez.

Dugin: Naravno da to tvrde. Kako bi inače opravdali to što EU i europske vlade podržavaju ekstremiste, rasiste i neonaciste izvan granica EU, dok istodobno unutar EU izvode melodramatične i skupe akcije čak i protiv umjerenijih desničarskih skupina?

- Ali kako je moguće da se, primjerice, skupine za prava homoseksualaca i lijeve liberalne skupine bore zajedno s neonacistima za koje se zna da nisu baš naklonjeni homoseksuacima?

Dugin: Prije svega, sve te skupine mrze Rusiju i ruskog predsjednika. Ta mržnja ih udružuje. A ljevičarske liberalne skupine nisu ništa manje ekstremne nego neonacističke skupine. Navikli smo misliti kako su oni liberalni, ali to je strahovito pogrešno. Posebice u istočnoj Europi i u Rusiji, vidjet ćemo vrlo često da su homoseksualni-lobiji i ultranacionalističke i neonacističke grupe ustvari saveznici. Također, homoseksualni lobi ima vrlo ekstremističke ideje o tome kako deformirati, preodgojiti i uopće utjecati na društvo. To ne bismo smjeli zaboraviti.

- Takav jedan savez poznat nam je i iz Moskve. Liberalnog blogera i kandidata za gradonačelnika Moskve, Alekseja Navalnoga, podržao je upravo takav jedan savez, u kojemu su bile organizacije za homoseksualna prava i neonacističke skupina.

Dugin: Točno. I ta Navalni-koalicija također je imala podršku sa Zapada. Ono glavno je da ideološki sadržaj tih skupina uopće nije bitan. To Zapad nimalo ne zanima.

- Što želite reći?

Dugin: Što bi se dogodilo kada bi neka neonacistička organizacija podržala Putina u Rusiji ili Janukoviča u Ukrajini?

- EU bi odmah započela političku kampanju, a svi veliki zapadni mainstream mediji bi to objavili i načinili od toga skandal.

Dugin: Upravo tako. Dakle, riječ je samo o tome na kojoj strani stoji neka takva skupina. Ako je ona protiv Putina, protiv Janukoviča, protiv Rusije, ideologija nije problem. No, ako ta skupina podupire Putina, Rusiju ili Janukoviča, ideologija odmah postaje velikim problemom. Bitno je samo na koju je geopolitičku stranu ta skupina stala. Tu nema ničega osim geopolitike. To što se događa u Ukrajini, vrlo je dobra lekcija. Ta lekcija nam kaže: geopolitika vlada tim sukobima i ništa drugo. Vidimo to i u drugim sukobima, na primjer, u Siriji, Libiji, Egiptu, na području Kavkaza, u Iraku, Iranu…

- Dakle, bilo koja skupina koja stane na stranu Zapada je “dobra” skupina, čak i ako je ekstremistička?

Dugin: Da, a isto tako i svaka skupina koja stane na stranu protiv Zapada – čak i ako je sekularna i umjerena – bit će nazvana “ekstremističkom” od strane zapadne propagande. Upravo takav pristup danas prevladava na polju geopolitičke borbe. Možete biti najradikalniji i najbrutalniji salafist, možete mrziti Židove i jesti ljudske organe ispred kamere, no sve dok se borite za zapadni interes a protiv sirijske vlade, poštuje vas se i podupire kao saveznika Zapada. Ako branite multireligijsko, sekularno i umjereno društvo, što sve su, uzgred, zapadni ideali, – a zauzmete stav protiv zapadnog interesa, kako je to učinila , recimo, sirijska vlada, – onda ste vi neprijatelj. Nikoga ne zanima u što vjerujete, jeste li u pravu ili u krivu, u očima zapadnog hegemona bitna je samo geopolitička strana koju ste odabrali.

- Profesore Dugin, s vama se ne bi složile osobito ukrajinske oporbene skupine koje sebe nazivaju “nacionalistima”. Oni tvrde: “Mi smo protiv Rusije i protiv EU, mi stojimo na trećoj poziciji!” Isto to će, ironično, reći i salafi borac u Siriji: “Mrzimo Amerikance isto koliko i sirijsku vladu“. Je li u geopolitičkom ratu danas uopće moguća nekakva ”treća pozicija”?

Dugin: Zamisao o zauzimanju neke treće i neovisne pozicije između dva dominantna bloka je vrlo uobičajena. Imao sam neke zanimljive intervjue i razgovore s jednom vodećom osobom čečenske separatističke gerile. Priznao mi je da je on zaista vjeruje u mogućnost neovisne i slobodne islamske Čečenije. No, tek poslije je shvatio da nema “treće pozicije,” da ona nije moguća. Shvatio je da se bori protiv Rusije, na strani Zapada. Bio je geopolitički instrument Zapada, NATO-ov saveznik na kavkaskom bojištu. Ta ružna istina pogađa i ukrajinskog “nacionalista” i arapskog salafi borca: oni su zapadni suradnici. To im je teško prihvatiti, jer nitko ne voli biti koristan idiot Washingtona.

- Najjasnije rečeno – “treća pozicija” je apsolutno nemoguća?

Dugin: Nema šanse za to danas. U geopolitici postoji sila kopna i sila mora. Silu kopna danas predstavlja Rusija, a silu mora Washington. Tijekom Drugog svjetskog rata Njemačka je pokušala nametnuti neku treću poziciju. Taj pokušaj temeljio se upravo na političkim pogreškama o kojima sada pričamo. Njemačka je krenula u rat protiv sile mora u vidu Britanskog imperija, a također i protiv sile kopna koju predstavlja Rusija. Berlin se borio protiv glavnih globalnih sila i izgubio je taj rat. Završilo je s potpunim uništenjem Njemačke. Dakle, kada čak ni tadašnja jaka i moćna Njemačka nije bila dostatno jaka da nametne treću poziciju, kako će onda mnogo manje i slabije skupine to učiniti danas? To je nemoguće, to je smiješna iluzija.

- Svatko, dakle, tko danas tvrdi da se bori za nezavisnu “treću poziciju,” u stvarnosti je saveznik Zapada?

Dugin: U većini slučajeva, da.

- Moskva je naizgled prilično pasivna. Rusija ne podržava nikakve saveznike, primjerice u zemljama EU. Zašto?

Dugin: Rusija nema imperijalističku agendu. Moskva poštuje suverenitet i ne želi se miješati u unutrašnju politiku bilo koje zemlje. I to je poštena i dobra politika. Svjedoci smo toga čak u Ukrajini. Vidimo kako u Kijev putuje mnogo više EU-političara, čak i američkih-političara i diplomata, da bi podržali opoziciju, nego što vidimo ruskih političara koji podržavaju Janukoviča. Ne treba zaboraviti da Rusija nema nikakvih hegemonističkih interesa u Europi, a da ih Amerikanci imaju. Iskreno govoreći, Europska unija nije istinska europska tvorevina – ona je imperijalistički transatlantski projekt. Ona ne služi interesima Europljana nego interesima washingtonske administracije. “Europska unija” je u stvarnosti antieuropska. I “Euro-Majdan” je u stvarnosti “anti-euro-Majdan.” Nasilni neonacisti u Ukrajini nisu ni “nacionalistički”, niti “patriotski” ni “europski” – oni su čisto američki suradnici. To isto vrijedi i za brojne druge skupine . (Izvor :http://www.4pt.su/en/content/united-hatred#sthash.3yvVhNdV.dpuf.  Prijevod: Marina Kralik,. Zadruga Eneagram – http://eneagram.hr/)

http://radiogornjigrad.wordpress.com/2014/03/05/novi-intervju-s-aleksand...