Φέρνω το παρόν έργο στην προσοχή του κοινού όχι χωρίς κάποια ανησυχία. Οι ιδέες που εκφράζονται σε αυτό πήραν μορφή στο μυαλό μου πριν από δέκα και πλέον χρόνια. Από τότε τις έχω συζητήσει συχνά με διάφορους ανθρώπους, επιθυμώντας είτε να επαληθεύσω τις δικές μου απόψεις είτε να πείσω άλλους. Πολλές από αυτές τις συζητήσεις και αντιπαραθέσεις ήταν αρκετά χρήσιμες για μένα, διότι με ανάγκασαν να επανεξετάσω τις ιδέες και τα επιχειρήματά μου με μεγαλύτερη λεπτομέρεια και να τους δώσω πρόσθετο βάθος. Όμως οι βασικές μου θέσεις παρέμειναν αμετάβλητες.

Najveći geopolitičar 20. veka, Karl Haushofer izvanredno je jasno shvatao ove zakonomernosti: Na osnovu njih je za hitlerrovsku Nemačku istovremeno pripremao dva geopolitička projekta, pri čemu su oba u određenoj meri bila u skladu sa geopolitičkom i čak i sa ideološkom logikom. Ili Kontinentalni blok (Berlin-Moskva-Tokijo), k čemu se emocijonalno priklanjajo i sam Haushofer, ili savez s Engleskom (a takođe i sa SAD i Francuskom) protiv SSSR (gde je radi razrade ove mogućnosti doživeo ono nesrećno prinudno sletanjei Haushoferov učenik Rudolf Hes). Ili Minhenski ugovor ili pakt Robentrop-Molotov – bio je ubeđen Haushofer. Ali to mišljenje nije delio i Hitle jer Firer se odlučuje za drugo rešenje: rat na dva fronta, ni Zapad ni Istok. Surovo? S ideološke tačke gledišta izuzetno surovo, čak i potpuno samoubilački. Rat u takvom geopolitičkom kontekstu bio je za Nemačku svesno izgubljen. U glavu prosto ne ide da je Nemačkoj i silama osovine uopšte i uspelo toliko toga, koliko su uradili. Ali na konačan ishod rata uspesi Nemaca nisu mogli uticati. Zbog toga je 1944. godine, kad je već ne samo Haushoferu nego i mnogima drugima postalo potpuno jasno da je Hitler za Nemačku postao zla kob (E.Nikiš) Haushoferov sin Albreht i sam stupio u zaveru protiv njega. Atentat ne uspeva i Albreht Haushofer biva streljan u tamnici. Ali na pozadini pogibije milijona ovo se ne može nazvati tragedijom. To je samo jedan pucanj i telo koje se sasulo pored zida, jedan samo tehnički detalj. Rat istovremeno i protiv Zapada i protiv Istoka za Nemačku je značio neminovnu pogibiju – do koje je i došlo.

Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže? Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo. S druge strane, domaći post-moderni nacionalist koji automatski pomisli kako je to plus gotovo jednako velik kao neki od onih betonskih, post-katoličkih, što ukrašavaju dalmatinska i hercegovačka brda, doživjet će hladan tuš ako posluša Duginov govor podrške Radovanu Karadžiću iz 2008. Oprez s kojim prilazimo ovom misliocu morao bi dakle biti proporcionalan onome kojim prilazimo zapadnjačkim socijalnim inženjerima kao što su Kissinger, Soros, Popper ili Luhman. Ambicije su slične – pobjeda u areni geopolitike i ostvarenje određene vizije svijeta. Međutim, za razliku od navedenih, Dugin nema – ili dobro krije – pretenziju totalitetu. U tom smislu, pored toga što je za razliku od zapadnjačkih vračeva sklon igri otvorenih karata, on je u svakom slučaju mogući sugovornik, pa makar i kao protivnik. Ne ponajmanje i zbog toga što postoji nada da nam u igri s njim karte nisu unaprijed označene.

Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže?

Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo.

General pukovnik Fuller bio je u izravnoj svezi s engleskom vojno-obavještajom agencijom i bivši učenik Aleistera Crowleya. Pisao je o podmuklom utjecaju sila koje se koriste “magijom i zlatom” te koje bjesomučno “preuzimaju svjetsku dominaciju nad osvetničkim mesijom, pretskazanim u Talmudu i Kabali”. Fullerov bivši vođa Crowley radio je kao tajni agent za Veliku Britaniju i Njemačku, iako su mu njegovi britanski zapovjednici ukazali ‘nepovjerenje’ te ga u špijunske operacije pripuštali s najvećim oprezom. Tijekom Prvog svjetskog rata njemačko je ministarstvo vanjskih poslova u tajnosti uposlilo Gustav Meyrinka, okultista, da napiše pripovijest u kojoj su francuski i talijanski masoni optuženi za izbijanje rata.

U današnjem unipolarnom svijetu često se spominje, u javnom hrvatskom ali i sveopćem javnom mnijenju, da je atlantizam jedina strateška i geopolitička opcija koja će osigurati barem minimalnu vojno-političku i gospodarsku stabilnost u svijetu. Istina je da je nakon raspada bipolarnog svijeta, svijeta u kojemu je Sovjetski Savez predstavljao jedno “nužno zlo” da bi se održala ravnoteža snaga u nuklearnom hladnom ratu, ostavljen ideološki vakuum iz kojeg nisu izranjale jasne i koherentne metapolitičke i geopolitičke alternative atlantizmu. Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu …

Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu.

Ta heteroklitna ideologija koja svoje smjernice crpi iz ruske konzervativne revolucije i  panslavističkog pokreta “bijele” ruske emigracije 20-ih godina sada već prošlog, XX. stoljeća, te i iz njemačke konzervativne revolucije Weimarske Republike (Weimarer Republik, njemačke države nakon I. svjetskog rata) mogla bi predstavljati “sintagmu paradoksa” u globalnom svijetu jer nastoji artikulirati iznad podjele na lijevo/desno, zatim pokušava zaobići “dinamiku konzervativnu” koja teži uspostavi hijerarhijske, organicističke i vertikalne ljestvice vrednota, i “strategiju revolucionarnu” u smislu da privilegira metapolitički aktivizam predvođen čvrstom avangardnom elitom.