Although the concept of hegemony in Critical Theory is based on Antonio Gramsci’s theory, it is necessary to distinguish this concept’s position on Gramscianism and neo-Gramscianism from how it is understood in the realist and neo-realist schools of IR.

The classical realists use the term “hegemony” in a relative sense and understand it as the “actual and substantial superiority of the potential power of any state over the potential of another one, often neighboring countries.” Hegemony might be understood as a regional phenomenon, as the determination of whether one or another political entity is considered a “hegemon” depends on scale. Thucydides introduced the term itself when he spoke of Athens and Sparta as the hegemons of the Peloponnesian War, and classical realism employs this term in the same way to this day. Such an understanding of hegemony can be described as “strategic” or “relative.”

In neo-realism, “hegemony” is understood in a global (structural) context. The main difference from classical realism lies in that “hegemony” cannot be regarded as a regional phenomenon. It is always a global one. The neorealism of K. Waltz, for example, insists that the balance of two hegemons (in a bipolar world) is the optimal structure of power balance on a world scale[ii]. R. Gilpin believes that hegemony can be combined only with unipolarity, i.e., it is possible for only a single hegemon to exist, this function today being played by the USA.

In both cases, the realists comprehend hegemony as a means of potential correlation between the potentials of different state powers. 

Gramsci's understanding of hegemony is completely different and finds itself in a completely opposite theoretical field. To avoid the misuse of this term in IR, and especially in the TMW, it is necessary to pay attention to Gramsci’s political theory, the context of which is regarded as a major priority in Critical Theory and TMW. Moreover, such an analysis will allows us to more clearly see the conceptual gap between Critical Theory and TMW.

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Osim liberalizma, još su dvije ideologije poznate po tome što su pokušale steći svjetsku supremaciju: naime komunizam (tj. marksizam u svojim različitim oblicima) i fašizam/nacional-socijalizam. Kao što Aleksandar Geljevič Dugin dobro primjećuje, fašizam je nastao nakon spomenutih dvaju ideologija i nestao prije njih. Nakon raspada SSSR-a, marksizam koji je nastao u 19. stoljeću također je definitivno diskreditiran. Liberalizam se uglavnom temelji na individualizmu i atomiziranom društvu, ljudskim pravima i državi-Levijatana koju je opisao Hoobes, koja je nastala zbog bellum omnium contra omnes  (5) –(rata sviju protiv svih)  i koja se dugo održala.

Ovdje je potrebno analizirati odnos navedenih ideologija u kontekstu njihovog vremena i gena iz kojih su se razvile.

Mi znamo da je marksizam pomalo futuristička ideja - marksizam je prorokovao buduću pobjedu komunizma u vrijeme koje je ipak ostalo neodređeno. U tom smislu, to je mesijanski nauk, koji vidi neizbježnost svoje pobjede koja bi dovela do kulminacije i kraja povijesnog procesa. NoMarx je bio lažan prorok i pobjeda se nikad nije desila.