Rusija, kao stub multipolarnog sveta, u Ukrajini ratuje protiv Zapada. Mnoge islamske zemlje, pod uticajem zapadne propagande, nisu jasno razumele razloge, ciljeve i samu prirodu tog rata, smatrajući da je reč o regionalnom sukobu (a takvih ima mnogo u samom islamskom svetu), piše ruski mislilac Aleksandar Dugin za “RIA Novosti”.
Najveći geopolitičar 20. veka, Karl Haushofer izvanredno je jasno shvatao ove zakonomernosti: Na osnovu njih je za hitlerrovsku Nemačku istovremeno pripremao dva geopolitička projekta, pri čemu su oba u određenoj meri bila u skladu sa geopolitičkom i čak i sa ideološkom logikom. Ili Kontinentalni blok (Berlin-Moskva-Tokijo), k čemu se emocijonalno priklanjajo i sam Haushofer, ili savez s Engleskom (a takođe i sa SAD i Francuskom) protiv SSSR (gde je radi razrade ove mogućnosti doživeo ono nesrećno prinudno sletanjei Haushoferov učenik Rudolf Hes). Ili Minhenski ugovor ili pakt Robentrop-Molotov – bio je ubeđen Haushofer. Ali to mišljenje nije delio i Hitle jer Firer se odlučuje za drugo rešenje: rat na dva fronta, ni Zapad ni Istok. Surovo? S ideološke tačke gledišta izuzetno surovo, čak i potpuno samoubilački. Rat u takvom geopolitičkom kontekstu bio je za Nemačku svesno izgubljen. U glavu prosto ne ide da je Nemačkoj i silama osovine uopšte i uspelo toliko toga, koliko su uradili. Ali na konačan ishod rata uspesi Nemaca nisu mogli uticati. Zbog toga je 1944. godine, kad je već ne samo Haushoferu nego i mnogima drugima postalo potpuno jasno da je Hitler za Nemačku postao zla kob (E.Nikiš) Haushoferov sin Albreht i sam stupio u zaveru protiv njega. Atentat ne uspeva i Albreht Haushofer biva streljan u tamnici. Ali na pozadini pogibije milijona ovo se ne može nazvati tragedijom. To je samo jedan pucanj i telo koje se sasulo pored zida, jedan samo tehnički detalj. Rat istovremeno i protiv Zapada i protiv Istoka za Nemačku je značio neminovnu pogibiju – do koje je i došlo.
Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže? Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo. S druge strane, domaći post-moderni nacionalist koji automatski pomisli kako je to plus gotovo jednako velik kao neki od onih betonskih, post-katoličkih, što ukrašavaju dalmatinska i hercegovačka brda, doživjet će hladan tuš ako posluša Duginov govor podrške Radovanu Karadžiću iz 2008. Oprez s kojim prilazimo ovom misliocu morao bi dakle biti proporcionalan onome kojim prilazimo zapadnjačkim socijalnim inženjerima kao što su Kissinger, Soros, Popper ili Luhman. Ambicije su slične – pobjeda u areni geopolitike i ostvarenje određene vizije svijeta. Međutim, za razliku od navedenih, Dugin nema – ili dobro krije – pretenziju totalitetu. U tom smislu, pored toga što je za razliku od zapadnjačkih vračeva sklon igri otvorenih karata, on je u svakom slučaju mogući sugovornik, pa makar i kao protivnik. Ne ponajmanje i zbog toga što postoji nada da nam u igri s njim karte nisu unaprijed označene.
To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.
Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.
- Profesore Dugin, zapadnjački glavni mediji i etablirani političari opisuju novonastalu situaciju u Ukrajini kao sukob između proeuropske, demokratske i liberalne opozicije, odnosno saveza opozicijskih stranaka i pokreta s jedne strane, te s druge strane autoritarnog režima s diktatorskim predsjednikom Janukovičem. Slažete li se s tom ocjenom?
Dugin: Poznate su mi te priče i smatram taj tip analize potpuno pogrešnim. Ne možemo današnji svijet dijeliti na način iz vremena hladnoga rata. Ne postoji neki ”demokratski svijet” koji stoji nasuprot ”antidemokratskog svijeta”, kako to opisuju mnogi zapadni mediji.
- Vaša zemlja, Rusija, jedna je od ”jezgri” takozvanoga ”antidemokratskoga svijeta”, ako je vjerovati našim vodećim medijima. Takva Rusija, s predsjednikom Vladimirom Putinom, želi intervenirati u ukrajinsku unutrašnju politiku, bar to čitamo u medijima.
Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže?
Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo.
Općenito gledano, može se reći da je geopolitička karta Europe podijeljena na tri osnovne zone. Prva zona je Zapad. Zapad u prvom redu predstavlja Francusku i Portugal, a u širem smislu tu spadaju Engleska i prekoatlanske izvaneuropske SAD. Iako između kontinentalnog Zapada (Francuske), otočnog Zapada (Engleske) i prekooceanskog Zapada (Amerike) mogu postojati unutrašnje proturječnosti u odnosu na ostale geopolitičke zone, Zapad najčešće nastupa kao jedinstvena geopolitička sila.
Druga zona je Srednja Europa. Tu spadaju države bivše Svete Rimske Imperije Njemačkih nacija, bivše zemlje Austro-Ugarske, Njemačka, Italija itd. Srednjoj Europi je svojstveno geopolitičko sučeljavanje, kako s europskim Zapadom, tako i sa Istokom.
Francuska [europska] Nova desnica rođena je 1968. Ona nije politički pokret, nego skup mislilaca i škola mišljenja. Više od trideset godina, knjigama i časopisima, razgovorima i konferencijama, seminarima i ljetnim školama francuska Nova desnica pokušala je oblikovati metapolitičku perspektivu. Metapolitika ne znači vođenje politike drugim sredstvima. Ona nije ni “strategija” čiji je cilj nametnuti intelektualnu hegemoniju, niti je pokušaj diskreditiranja drugih mogućih stajališta ili planova. Metapolitika se isključivo temelji na premisi da ideje imaju ključnu ulogu u kolektivnoj svijesti i, općenitije, u ljudskoj povijesti. Heraklit, Aristotel, Sveti Augustin, Toma Akvinski, René Decartes, Immanuel Kant, Adam Smith i Karl Marx su svojim djelima potaknuli ključne revolucije, čiji se učinak osjeća i danas. Povijest je posljedica ljudske volje i djelovanja, ali uvijek u sklopu uvjerenja, vjerovanja i predočenja koja daju smisao i smjer. Cilj francuske Nove desnice je pridonijeti obnovi ovih društveno-povijesnih predodžbi.
Znanje, stoga, nema potrebe ni za kakvim djelovanjem da bi došlo u posjed principa, drugim riječima, istine, dok bi naprotiv djelovanje bilo besmisleno ako nije poduzeto kao rezultat principa koji su mu nužno izvanjski (kada to ne bi bili i kada bi tako bili podvrgnuti slučajnostima, onda bi stalno varirali i više ne bi bili principi). Drugim riječima, znanje vlada djelovanjem, zato što pribavlja djelovanju njegov zakon. Tako isto, dakle, i svjetovna vlast, budući da je kompletno podložna promjenjivoj neizvjesnosti slučaja, može jedino biti podređena duhovnome autoritetu temeljenom na poznavanju principa, autoritetu koji zauzvrat prenosi na nju legitimitet koji dolazi iz slaganja s principima koji odražavaju 'poredak stvari'.
General pukovnik Fuller bio je u izravnoj svezi s engleskom vojno-obavještajom agencijom i bivši učenik Aleistera Crowleya. Pisao je o podmuklom utjecaju sila koje se koriste “magijom i zlatom” te koje bjesomučno “preuzimaju svjetsku dominaciju nad osvetničkim mesijom, pretskazanim u Talmudu i Kabali”. Fullerov bivši vođa Crowley radio je kao tajni agent za Veliku Britaniju i Njemačku, iako su mu njegovi britanski zapovjednici ukazali ‘nepovjerenje’ te ga u špijunske operacije pripuštali s najvećim oprezom. Tijekom Prvog svjetskog rata njemačko je ministarstvo vanjskih poslova u tajnosti uposlilo Gustav Meyrinka, okultista, da napiše pripovijest u kojoj su francuski i talijanski masoni optuženi za izbijanje rata.
Modeli 'zavjere' izuzetno su raznovrsni. U toj oblasti najveću popularnost neosporno uživa koncepcija 'židovsko-masonske' zavjere koja je danas prilično raširena u najrazličitijim krugovima. U principu, ova tema zaslužuje najozbiljnije izučavanje, te moramo priznati da njenu potpunu i ozbiljnu naučnu analizu još uvijek nemamo, usprkos stotinama i tisućama radova, kako onih koji 'razotkrivaju' ovu zavjeru, tako i onih koji 'dokazuju' njeno nepostojanje. U ovom radu ćemo, međutim, istraživati sasvim drugačiji konspirološki model, zasnovan na koordinatnom sustavu različitom od 'židovsko-masonskih' verzija. Pokušat ćemo u općim crtama opisati 'planetarnu' zavjeru suprotnih 'okultnih sila', čije je tajno suprotstavljanje i nevidljiva borba predodredilo logiku svjetske povijesti. Ove sile, po našem mišljenju, ne karakterizira svekolika nacionalna specifičnost, niti pripadnost tajnoj masonskoj organizaciji ili organizaciji paramasonskog tipa, već radikalna različitost njihovih geopolitičkih orijentacija. Objašnjenje posljednje 'tajne' ovih sukobljenih sila skloni smo vidjeti upravo u razlici dvaju alternativnih geopolitičkih projekata koji se uzajamno isključuju i koji stoje s one strane nacionalnih, ideoloških i religioznih razlika, objedinjujući u jednu grupu ljude suprotnih pogleda i uvjerenja. Naš konspirološki model je model 'geopolitičke zavjere'.
U današnjem unipolarnom svijetu često se spominje, u javnom hrvatskom ali i sveopćem javnom mnijenju, da je atlantizam jedina strateška i geopolitička opcija koja će osigurati barem minimalnu vojno-političku i gospodarsku stabilnost u svijetu. Istina je da je nakon raspada bipolarnog svijeta, svijeta u kojemu je Sovjetski Savez predstavljao jedno “nužno zlo” da bi se održala ravnoteža snaga u nuklearnom hladnom ratu, ostavljen ideološki vakuum iz kojeg nisu izranjale jasne i koherentne metapolitičke i geopolitičke alternative atlantizmu. Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu …
Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu.
Ta heteroklitna ideologija koja svoje smjernice crpi iz ruske konzervativne revolucije i panslavističkog pokreta “bijele” ruske emigracije 20-ih godina sada već prošlog, XX. stoljeća, te i iz njemačke konzervativne revolucije Weimarske Republike (Weimarer Republik, njemačke države nakon I. svjetskog rata) mogla bi predstavljati “sintagmu paradoksa” u globalnom svijetu jer nastoji artikulirati iznad podjele na lijevo/desno, zatim pokušava zaobići “dinamiku konzervativnu” koja teži uspostavi hijerarhijske, organicističke i vertikalne ljestvice vrednota, i “strategiju revolucionarnu” u smislu da privilegira metapolitički aktivizam predvođen čvrstom avangardnom elitom.
Nakon Zaljevskog rata, gotovo svi masovni mediji u Rusiji, kao i na Zapadu, ubacili su u opći govor formulu „Novog svjetskog poretka“, skovanu od Georga Busha, a zatim korištenu od drugih političara, uključujući Gorbačova i Jeljcina. Novi svjetski poredak temelji se na uspostavi Jedinstvene svjetske vlade, kao što je iskreno priznato od ideologa Trilateralne komisije i Skupine Bildeberg. To nije samo pitanje političko-ekonomske dominacije određenih „okultnih“ vladajućih klika međunarodnog bankarstva. Taj „Poredak“ temelji se na globalnoj pobjedi specifične ideologije, pa se koncept odnosi ne samo na instrumente moći, neko također i na „ideološku revoluciju“, „državni udar“ svijesti, „novo razmišljanje.“ Neodređenost formulacija, konstantan oprez i tajnovitost, namjerna tajanstvenost odstrane mondijalista ne dozvoljava nam, da do posljednjeg trenutka, jasno razaberemo konture ove nove ideologije, koju su odlučili nametnuti narodima svijeta. I tek nakon Iraka , kao po nečijim zapovijedima, neka ograničenja su ukinuta, te su se počele pojavljivati publikacije koje stvari nazivaju njihovim pravim imenima. Mi ćemo pokušati, na temelju provedenih analiza grupe zaposlenika časopisa „Elementi“, da u najopćenitijem smislu, definiramo osnove ideologije Novog svjetskog poretka.
Pojmovi Istoka i Zapada izmiču definicijama. To ne znači da su ovi pojmovi lišeni svake stvarne osnove. Štoviše, oni predstavljaju nepobitnu političku realnost a njihov antagonizam nesumnjivo čini jedan od glavnih motiva moderne političke povijesti. Nesumnjivo je da Istok i Zapad imaju svoje utemeljenje u povijesti, premda, kako je to već rečeno, njihov značaj ne bi trebalo precjenjivati.
Baš kao Sjever i Jug, Istok i Zapad ostaju čvorišne točke povijesti, koje određuju njene osi. Same nepodložne definicijama, one definiraju i determiniraju povijest; povijest se odvija u relacijama koje su njima zadate. Četiri su strane svijeta, i četiri su ciklusa vremena također, koji teku silaznim, progresivno degradirajućim tokom.
Izraz „Nacional-boljševizam“ može značiti nekoliko doslovno različitih stvari. Nastao je gotovo istovremeno u Rusiji i Njemačkoj kao oznaka za one političke mislioce koji su raspravljali o nacionalnom karakteru boljševičke revolucije, skrivenom u internacionalističkoj frazeologiji ortodoksnog marksizma. U ruskom kontekstu „Nacional-boljševici“ bio je uobičajen naziv za one komuniste, koji su bili usmjereni na očuvanje integriteta države i ( bilo svjesno ili nesvjesno) na geopolitičko nastavljanje velikoruske povijesne misije. Ti ruski Nacional-boljševici bili su kako među „bijelima“ (Ustrjalov, Smeno-vekhovtsi, lijevi Euroazijci) tako i među „crvenima“ ( Lenjin, Staljin, Radek, Ležnjev itd.) (1). U Njemačkoj je istovrstan fenomen bio povezan sa ekstremno lijevim formama nacionalizma 20-tih i 30-tih godina, u kom su ideje neortodoksnog socijalizma, nacionalna ideja i pozitivan odnos prema Sovjetskoj Rusiji bili isprepleteni. Među njemačkim „Nacional-boljševicima“ Ernst Niekiesch je bez sumnje bio najdosljedniji i najradikalniji, no i neki konzervativni revolucionari se mogu svrstati u taj pokret, kao npr. Ernst Junger, Ernst von Salamon, August Winnig, Karl Petel, Harro Schultzen-Beysen, Hans Zehrera, komunisti Laufenberg i Wolffheim, pa čak i neki vrlo lijevo orijentirani Nacional-socijalisti kao što su bili Strasser i u određenom periodu Josef Goebbels.
U biti, izraz „Nacional-boljševizam“ je mnogo širi i obuhvatniji od navedenih političkih struja. No, kako bismo ga adekvatno shvatili, trebamo ispitati više globalnih teoretskih i filozofskih problema, koji se tiču definicije „desnog“ i „lijevog“, „nacionalnog“ i „socijalnog“. Izraz „Nacional-boljševizam“ sadrži u sebi svjestan paradoks. Kako se mogu dva međusobno isključiva pojma sjediniti u jedno te isto ime?
1. Nakon pada i nestanka socijalističkog istočnoeuropskog bloka na kraju prošlog stoljeća, nova vizija svjetske geopolitike utemeljena na novom pristupu postala je nužnost. Ali inercija političkog razmišljanja i nedostatak povijesne imaginacije među političkim elitama pobjedničkog Zapada dovele su do pojednostavljenog izbora: konceptualna osnova zapadne liberalne demokracije, društvo tržišne ekonomije, i strateška dominacije SAD-a na svjetskoj razini, postala je jedina opcija svim vrstama novih izazova i univerzalan model koji bi trebao biti imperativno prihvaćen od cijelog čovječanstva.
2. Pred našim je očima u nastajanju ova nova realnost - realnost jednog svijeta organiziranog isključivo na temelju američke paradigme. Utjecajan neo-konzervativni think thank u suvremenom SAD-u otvoreno se referira na njega koristeći prikladniji naziv - "globalno carstvo" (ponekad "dobronamjerno carstvo" - R.Kagan). To carstvo je jedno-polarno i koncentrično po svojoj naravi. U njegovom centru nalazi se "bogati Sjever", atlantska zajednica. Sav ostatak svijeta - zona nerazvijenih ili zona zemalja u razviju, smatra se perifernom, - pretpostavlja se da slijede isti smjer i isti kurs koje je jezgro zapadnih zemalja prošlo davno prije njih.
Osim liberalizma, još su dvije ideologije poznate po tome što su pokušale steći svjetsku supremaciju: naime komunizam (tj. marksizam u svojim različitim oblicima) i fašizam/nacional-socijalizam. Kao što Aleksandar Geljevič Dugin dobro primjećuje, fašizam je nastao nakon spomenutih dvaju ideologija i nestao prije njih. Nakon raspada SSSR-a, marksizam koji je nastao u 19. stoljeću također je definitivno diskreditiran. Liberalizam se uglavnom temelji na individualizmu i atomiziranom društvu, ljudskim pravima i državi-Levijatana koju je opisao Hoobes, koja je nastala zbog bellum omnium contra omnes (5) –(rata sviju protiv svih) i koja se dugo održala.
Ovdje je potrebno analizirati odnos navedenih ideologija u kontekstu njihovog vremena i gena iz kojih su se razvile.
Mi znamo da je marksizam pomalo futuristička ideja - marksizam je prorokovao buduću pobjedu komunizma u vrijeme koje je ipak ostalo neodređeno. U tom smislu, to je mesijanski nauk, koji vidi neizbježnost svoje pobjede koja bi dovela do kulminacije i kraja povijesnog procesa. NoMarx je bio lažan prorok i pobjeda se nikad nije desila.
Na Zapadu vlada shvaćanje da ste ruski nacionalist. Možete li se prepoznati u tom opisu?
Koncept nacije je kapitalistički, zapadnjački. S duge strane, euroazijanizam se poziva na kulturne i etničke razlike, a ne na ujedinjenje na osnovi individuuma, što je pretpostavka nacionalizma. Naše gledište razlikuje se od nacionalizma u tome što branimo pluralizam vrijednosti. Branimo ideje, a ne vlastitu zajednicu: ideje, a ne vlastito društvo. Suprotstavljamo se postmoderni, ali ne činimo to samo u ime ruske nacije. Postmoderna je rupa bez dna. Rusija je samo dio te globalne borbe. Ona je zasigurno važan dio, no nije krajnji cilj. Jer mi koji smo ovdje u Rusiji, ne možemo je spašavati a da istodobno ne spašavamo svijet. I obratno, ne možemo spašavati svijet a da ne spašavamo Rusiju.
To nije samo borba protiv zapadnjačkog univerzalizma. To je borba protiv svih univerzalizama, pa i onih islamskih. Ne možemo prihvatiti ničiju želju da se jedan univerzalizam nametne drugima – ni zapadnjački, ni islamski, ni socijalistički, ni liberalni, niti ruski. Ne branimo ruski imperijalizam ni revanšizam već globalnu viziju i multipolarnost zasnovanu na civilizacijskoj dijalektici. Protivimo se onima koji kažu da množina civilizacija neminovno vodi do sukoba. To je pogrešna postavka. Globalizacija i američka hegemonija donose krvavo zadiranje u druge i podjaruju nasilje između civilizacija tamo gdje bi mogao biti mir, dijalog ili sukob, ovisno o povijesnim okolnostima. No, nametanje prikrivene hegemonije rađa sukob i neizbježno pogoršanje u budućnosti. Tako oni govore 'mir', a zapravo potiču na rat. Mi branimo pravdu – ne ni mir niti rat, već pravdu i dijalog i prirodno pravo svake kulture da održi svoj identitet i ide za onim što želi biti. Ne samo povijesno, kako je to u multikulturalizmu, već također i u budućnosti. Moramo se osloboditi tih lažnih univerzalizama.
