VELIKI RAT KONTINENATA

Uvodni proslov: Veliki rat kontinenata naziv je završnog poglavlja Duginove knjige „Konspirologija“ u kojoj autor daje viđenje fenomena zavjera i umiješanosti tajnih i okultnih organizacija u povijesne događaje i političke tokove. U poglavlju Veliki rat kontinenata Dugin    na lako razumljiv i originalan način pravi sintezu između geopolitičke teorije i teorije zavjere, što naziva konspirološkim modelom geopolitičke zavjere. Sam autor je u potpunosti opčinjen matricom prema kojoj piše, tako da upada u svojevrsni determinizam tumačenja  prema toj matrici, što dovodi do određenih paradoksa koji su doveli do nekih misinterpretacija teksta. Tako npr. Dugin spominje šefa SD-a, Heydricha, kao „uvjerenog euroazijca“ zbog čega je autor često napadan i etiketiran. No, da se problem razjasni, riječ je čisto o neshvaćanju matrice koju autor koristi u ovom tekstu. Heydrich je nazvan euroazijcem čisto zbog njegove orijentiranosti na kopno i ekspanziju na istok, dok je njegov pandan admiral Canaris atlantist zbog njegove orijentiranosti na more, zbog anglofilije i suradnje s Britancima. O suprotstavljenosti SD-a (Heydrich) i Abwehra (Canaris) opširno piše Anthony Cave Browna u svojim djelima o njemačkim tajnim službama i njihovim vezama s Britancima. Jasno je i iz ovog teksta, da se Heydrich ne može nazvati euroazijcem u ideološkom smislu te riječi, jer je Heydrich kao nacist bio teoretičar rasizma i promotor etničkog nacionalizma što je sušta suprotnost euroazijskim idejama. Na temelju radova francuskih konspirologa Parvulescoa i de Villemaresta, Dugin identificira rusku vojnu službu GRU kao „euroazijsku“ dok KGB predstavlja bastion atlantizma, što nužno ne predstavlja povijesnu istinu i može se staviti u pitanje ako se problem razmotri s drugih pozicija, npr. GRU je između ostalog bio preplavljen trockistima koje autor opravdano identificira kao atlantiste, dok je u isto vrijeme ČK bila prepuna njima suprotstavljenih boljševika npr. Staljin, kog autor opravdano naziva euroazijcem. Stoga neke detalje ovog članka treba uzeti sa zadrškom, jer to je pokušaj da se na popularan, originalan i pristupačan način, kroz prizmu teorija zavjere promoviraju neke osnovne euroazijske ideje kojima ovaj tekst obiluje, te je on stoga vrlo dobar putokaz za shvaćanje nekih osnovnih euroazijskih ideja. Knjiga se da pronaći online, dok je ovo samo polovica poglavlja Velikog rata kontinenata, polovica u kojoj su obrađeni događaji do nakon završetka Drugog svjetskog rata.

 

VELIKI RAT KONTINENATA

GEOPOLITIKA I TAJNE SILE POVIJESTI

Modeli 'zavjere' izuzetno su raznovrsni. U toj oblasti najveću popularnost neosporno uživa koncepcija 'židovsko-masonske' zavjere koja je danas prilično raširena u najrazličitijim krugovima. U principu, ova tema zaslužuje najozbiljnije izučavanje, te moramo priznati da njenu potpunu i ozbiljnu naučnu analizu još uvijek nemamo, usprkos stotinama i tisućama radova, kako onih koji 'razotkrivaju' ovu zavjeru, tako i onih koji 'dokazuju' njeno nepostojanje. U ovom radu ćemo, međutim, istraživati sasvim drugačiji konspirološki model, zasnovan na koordinatnom sustavu različitom od 'židovsko-masonskih' verzija. Pokušat ćemo u općim crtama opisati 'planetarnu' zavjeru suprotnih 'okultnih sila', čije je tajno suprotstavljanje i nevidljiva borba predodredilo logiku svjetske povijesti. Ove sile, po našem mišljenju, ne karakterizira svekolika nacionalna specifičnost, niti pripadnost tajnoj masonskoj organizaciji ili organizaciji paramasonskog tipa, već radikalna različitost njihovih geopolitičkih orijentacija. Objašnjenje posljednje 'tajne' ovih sukobljenih sila skloni smo vidjeti upravo u razlici dvaju alternativnih geopolitičkih projekata koji se uzajamno isključuju i koji stoje s one strane nacionalnih, ideoloških i religioznih razlika, objedinjujući u jednu grupu ljude suprotnih pogleda i uvjerenja. Naš konspirološki model je model 'geopolitičke zavjere'.

OSNOVE GEOPOLITIKE

Podsjetimo se temeljnih postulata geopolitike, znanosti koja se ranije nazivala i 'političkom geografijom', za čiju razradu osnovna zasluga pripada engleskom znanstveniku i političkom ekspertu Halfordu Mackinderu (1861-1947). Sam termin 'geopolitika' prvi puta je upotrijebio Šveđanin Rudolf Kjellen (1864-1922), a u Njemačkoj ga je u praksu uveo Karl Haushofer (1869-1946). Ipak, otac geopolitike ostaje upravo Mackinder, čiji je fundamentalni model postao osnova svih kasnijih geopolitičkih istraživanja. Mackinderova zasluga sastoji se u tome što je uspio uočiti i objasniti određene objektivne zakone političke, geografske i ekonomske povijesti čovječanstva. Iako se termin 'geopolitika' pojavio relativno nedavno, stvarnost označena tim terminom ima povijest od više tisuća godina.
Suština geopolitičke doktrine mogla bi se svesti na slijedeće principe. U povijesti Planeta Zemlje postoje dva suprotna i međusobno konkurentna pristupa osvajanju zemaljskog prostora – 'suhozemni' princip i 'morski' princip. Ovisno od toga koje se orijentacije ('suhozemne' ili 'pomorske') pridržavaju ove ili one države, ovi ili oni narodi ili nacije, njihova povijesna svijest, njihova vanjska i unutarnja politika, njihova psihologija i pogled na svijet (weltanshaug- world view) obrazuju se po savršeno određenim pravilima. Uzimajući u obzir tu karakteristiku, s punim pravom se može govoriti o 'suhozemnom', 'kontinentalnom' ili čak 'stepskom' ('stepa' je kopno u njegovom pravom, idealnom vidu) pogledu na svijet, i o 'pomorskom', 'otočkom', 'oceanskom' ili 'vodenom' pogledu na svijet. (Uzgred budi rečeno, da prve nagovještaje ovakvog pristupa nalazimo u radovima ruskih slavenofila – kod Homjakova i Kirejevskog).

 

 

 

U antičkoj povijesti 'pomorska' sila koja je postala povijesni simbol 'morske civilizacije' u cjelini je bila Fenička civilizacija i njena kolonija Kartaga. Suhozemna imperija koja se suprotstavljala Kartagi bio je Rim. Punski ratovi su najčistiji odraz sukoba između 'pomorske' i 'suhozemne' civilizacije. U Novom vijeku, kao i u najnovijoj povijesti, 'otočka' i 'pomorska' sila postala je Engleska, 'Gospodarica mora', a kasnije gigantski otok – američki kontinent. Poput stare Feničke, Engleska civilizacija je kao glavni instrument svoje vladavine koristila uglavnom pomorsku trgovinu i kolonizaciju priobalnih područja (kao i Grčka koja je zbog 'izazova terena' već opustjele Atike bila prisiljena razviti pomorsku trgovinu i osnivati kolonije po Sredozemlju). Feničko-anglosaksonski geopolitički tip stvorio je naročiti 'trgovačko-kapitalističko-tržišni' model civilizacije koji se uglavnom temelji na ekonomskim i materijalnim interesima, kao i principima ekonomskog liberalizma. Zato je, bez obzira na sve moguće povijesne varijacije, najopćenitiji tip 'pomorske' civilizacije uvijek povezan s 'primatom ekonomije nad politikom'.
Za razliku od feničkog modela, Rim je predstavljao obrazac ratničko-autoritarne strukture koja se zasniva na administrativnoj kontroli i građanskoj religioznosti, na primatu 'politike nad ekonomijom'. Za razliku od kolonizacije morskog tipa, Rim je primjer kolonizacije suhozemnog, čisto kontinentalnog tipa, s prodorom u dubinu kontinenta i asimilacijom pokorenih naroda koji polije osvajanja automatski postaju 'Rimljani'. U novom vijeku predstavnici 'suhozemne' sile bili su Ruska Imperija, kao i srednjoeuropske imperije Austro-Ugarska i Njemačka. 'Rusija-Njemačka-Austro-Ugarska' su simboli 'geopolitičkog kopna' u novostoljetnom razdoblju.
Mackinder je jasno pokazao da u posljednjih nekoliko stoljeća 'pomorska orijentacija' označava 'atlantizam', budući da su danas 'pomorske sile' na prvom mjestu Engleska i Amerika, to jest, anglosaksonske zemlje. 'Atlantizmu' koji uzdiže u sebi primat individualizma, 'ekonomskog liberalizma' i 'demokracije protestantskog tipa' suprotstavlja se 'euroazijstvo' koje nužno pretpostavlja autoritarnost, hijerarhičnost i stavljanje 'zajednice' i nacionalno-državnih principa iznad čisto ljudskih, individualističkih i ekonomskih interesa. Upadljivo izražena euroazijska orijentacija karakteristična je u prvom redu za Rusiju i Njemačku, dvije najmoćnije kontinentalne sile, čiji su geopolitički, ekonomski i, što je najvažnije, interesi koji proističu iz njihovog pogleda na svijet, potpuno suprotni interesima Engleske-SAD-a, to jest 'atlantistima'.

'ZAVJERA ATLANTISTA'

Kao Englez i 'atlantist', Mackinder je ukazivao na opasnost euroazijske konsolidacije i, od kraja XIX stoljeća, poticao englesku vladu da učini sve kako bi spriječila euroazijsku alijansu, a posebno alijansu Rusije, Njemačke i Japana (Japan se smatrao silom koja u suštini ima kontinentalni i euroazijski pogled na svijet). Od Mackindera se može jasno pratiti formulirana i podrobno opisana ideologija osmišljenog i apsolutiziranog 'atlantizma', čija doktrina počiva u osnovi anglosaksonske geopolitičke strategije XX stoljeća. Polazeći od toga, možemo odrediti suštinu rada agenture, vojne špijunaže, političkog lobizma Engleske i SAD-a kao 'atlantsku ideologiju', ideologiju 'Nove Kartage', zajedničku za sve agente, za sve tajne i okultne organizacije, za sve lože i poluzatvorene klubove koji su služili i služe anglosaksonskoj ideji u XX stoljeću, obuhvaćajući svojom mrežom sve kontinentalne 'euroazijske' države. To se, naravno, na prvom mjestu odnosi na englesku i američku obavještajnu službu, posebno CIA, koje nisu samo 'zaštitnici kapitalizma' ili 'amerikanizma', već i zaštitnici 'atlantizma', te mreže su sjedinjene dubokom i tisućgodišnjom nad-ideologijom 'oceanskog' tipa. Sveukupne 'mreže' anglosaksonskog utjecaja mogu se nazvati 'učesnicima atlantske zavjere'. Oni rade ne samo za interese svake zemlje ponaosob, već i za interese posebne geopolitičke i, u krajnjoj liniji, metafizičke doktrine, koja predstavlja vrlo razrađeni, raznovrsni i široki, ali ipak suštinski jedinstveni pogled na svijet. Dakle, uopćavajući Macinderove ideje, može se reći da postoji povijesna 'zavjera 
atlantista' koja stoljećima slijedi iste geopolitičke ciljeve, orijentirane na interese 'pomorske civilizacije' neo-feničkog tipa. Pri tome je važno podvući da 'atlantisti' mogu biti kako 'ljevičari', tako i 'desničari', kako 'ateisti', tako i 'vjernici', kako 'patrioti', tako i 'kozmopoliti', jer se geopolitički pogled na svijet nalazi s one strane svih privatnih, nacionalnih i političkih razlika. Zbog toga imamo posla s pravom 'okultnom zavjerom', čiji smisao i metafizička pozadina često ostaju potpuno nepoznati njegovim neposrednim učesnicima, i čak ključnim akterima.

'ZAVJERA EUROAZIJACA'

Mackinderove ideje, razotkrivši određene povijesne i političke zakonitosti koje su mnogi naslućivali ili predosjećali, otvorile su put jasnom ideološkom formuliranju čisto 'euroazijske doktrine', suprotne atlantizmu. Principe europske geopolitike prvi su formulirali ruski bijeli emigranti, poznati pod imenom 'euroazijaca' (knez N. Trubeckoj, P. Savicki, G. Florovski i dr.), te čuveni njemački geopolitičar Karl Haushofer. Štoviše, činjenica da su se ruski 'euroazijci' često sretali s Karlom Haushoferom u Pragu navodi na pretpostavku da su i njemački i ruski geopolitičari razvijali bliske teme istovremeno i paralelno. Zapravo, u svojoj analizi oni su se držali istih principa. Inzistirali su na nužnosti euroazijske geopolitičke alijanse Rusija-Njemačka-Japan, kao protutežu 'atlantističkoj' politici koja teži da pod svaku cijenu suprotstavi Rusiju Njemačkoj i Japanu. Ruski euroazijci i Haushoferova grupa su formulirali određene principe kontinentalnog, euroazijskog pogleda na svijet, alternativnog atlantističkim idejama. Može se reći da su oni po prvi puta izrazili ono što je stajalo iza cjelokupne političke povijesti Europe posljednjih tisuću godina. Istražili su put 'rimske imperijalne ideje' koja je od antičkog Rima preko Bizanta prešla u Rusiju, a preko srednjovjekovne Svete Rimske Imperije njemačkog naroda u Austro-Ugarsku i Njemačku. Pri tome su ruski euroazijci pažljivo i duboko proanalizirali imperijalnu i u najvećoj mjeri 'suhozemnu' misiju Džingis-kana i Mongola, podvukavši kontinentalni značaj turskog naroda. Haushoferova grupa je sa svoje strane proučavala Japan i kontinentalnu misiju država

 

 

 

 

 

 

 

Dalekog Istoka u perspektivi buduće geopolitičke alijanse.
Tako su, kao odgovor na otvoreno priznanje Mackindera koji je osvijetlio tajne drevne planetarne 'atlantističke' strategije, ruski i njemački euroazijci 20'ih godina otkrili logiku alternativne kontinentalne strategije, tajnu suhozemne 'imperijalne ideje', tradiciju Rima, koja je nevidljivo nadahnjivala politiku velikih sila s autoritarno-idealističkim, saborno-herojskim pogledom na svijet – od imperije Karla Velikog do Svete Alijanse koju je predložio veliki ruski car Aleksandar Prvi, duboki euroazijski mistik.

 

 

 

Euroazijska ideja je isto tako globalna kao i atlantska, i imala je također mnoštvo 'tajnih agenata' u svim historijskim državama i nacijama. Svi oni koji su neumorno 'radili' za euroazijski savez, oni koji su vjekovima sprečavali širenje individualističkih, egalitarnih i liberalno-demokratskih koncepcija na kontinentu (koje u cjelini obnavljaju duh tipično feničkog 'primata ekonomije nad politikom'), oni koji su težili da ujedine velike euroazijske narode u znaku Istoka, a ne u znaku Zapada – bio to Istok Džingis-kana, Istok Rusije ili Istok Njemačke – svi su oni bili 'euroazijski agenti', nositelji jedne posebne geopolitičke doktrine, 'ratnici kontinenta', 'vojnici Kopna'.
Euroazijsko tajno društvo, Red Euroazijaca, nikako ne počinje od autora manifesta 'Izlaz k Istoku' ili od 'Geopolitičkog časopisa' Karla Haushofera. To je prije bilo razotkrivanje, izlazak na površinu određenih znanja koja su postojala od pamtivijeka, zajedno s odgovarajućim tajnim društvima i mrežom 'agenata'. Potpuno isto kao i u slučaju Mackindera, čija je pripadnost zagonetnim 'tajnim društvima' povijesno dokazana.

 

 

 

Red Euroazije protiv Reda Atlantika (Atlantide), Vječni Rim protiv Vječne Kartage. Okultni Punski rat koji nevidljivo traje tisuću godina. Planetarna zavjera Kopna protiv Mora, Zemlje protiv Vode, Autoritarnosti i Ideje protiv Demokracije i Materije.
 

 

 

 

Neće li beskrajni paradoksi, proturječnosti, nedorečenosti i krivudanja naše povijesti biti razumljiviji i logičniji, ako se povijest promatra s pozicije okultnog geopolitičkog dualizma? Neće li u tom slučaju beskrajne žrtve koje čovječanstvo plaća u našem vijeku za nerazumljive projekte političara dobiti duboko metafizičko opravdanje? Neće li biti gesta plemenitosti i zahvalnosti priznanje da su svi vojnici, pali na ratištima XX stoljeća, heroji Velikog Rata Kontinenata, a ne poslušne marionete uvjetovanih i neprestano promjenljivih političkih režima, prolaznih i nepostojanih, kratkotrajnih i slučajnih, besmislenih do te mjere da se i sama smrt zbog njih čini beznačajnom i glupom? Drugačije je ako su pali heroji služili Velikom Kopnu ii Velikom Oceanu, s one strane političke demagogije i pomahnitale propagande efemernih ideologija, ako su služili velikom geopolitičkom cilju pred licem planetarne povijesti koja traje više tisuća godina.

'KRV I TLO' – 'KRV ILI TLO?'

Čuveni ruski filozof, religiozni mislilac i publicist Konstantin Leontjev izrekao je izuzetno važnu formulu: 'Slavenstvo postoji, slavizma nema'. Jedan od osnovnih geopolitičkih zaključaka ovog izuzetnog autora bilo je suprotstavljanje ideje 'panslavizma' i 'azijske' ideje. Ako se pažljivo proanalizira ovo suprotstavljanje, otkrit ćemo opći tipološki kriterij koji će nam omogućiti da bolje shvatimo strukturu i logiku geopolitičkog okultnog rata Reda Euroazije protiv Reda Atlantika.

 

Usprkos eklektičnom spajanju termina u koncepciji njemačkog ideologa nacionalsocijalističkog seljaštva, Walthera Darrea– 'Krv i Tlo', na razini okultnog rata geopolitičkih sila u suvremenom svijetu problem se formulira drugačije – to jest, 'krv ili tlo'. Drugim riječima, tradicionalistički projekti očuvanja identiteta naroda, države ili nacije uvijek su pred alternativom – što uzeti kao vodeći kriterij: 'jedinstvo nacije, rase, etnosa, jedinstvo krvi' ili 'jedinstvo geografskog prostora, jedinstvo granica, jedinstvo tla'. Pritom se čitava drama sastoji upravo u neophodnosti izbora: 'ili – ili'. Svako hipotetičko 'i' ostaje samo utopijska parola koja ne rješava već samo zatamnjuje zaoštrenost problema. Genijalni Konstantin Leontjev, tradicionalista i radikalni rusofil po uvjerenju, jasno je postavio ovo pitanje: 'Rusi trebaju ili inzistirati na jedinstvu Slavena, na slavizmu ('krv'), ili se obratiti Istoku i spoznato geografsku i kulturnu bliskost Rusa s istočnim narodima koji su sa Rusima povezani teritorijem ('tlo')'. Ovo pitanje se drugačijom terminologijom može formulirati kao izbor između priznavanja prvenstva 'rase' ('nacionalizam') ili 'geopolitike' ('državno načelo', 'kultura'). Sam Leontjev birao je 'tlo', 'teritorij', posebnost velikoruske imperijalne, religiozne i državne kulture. Birao je 'istočnost', 'azijstvo', 'bizantizam'. Ovakav izbor je pretpostavljao prioritet kontinentalnih, euroazijskih vrijednosti nad usko-nacionalnim i rasnim vrijednostima. Logika Leontjeva je na prirodan način dovodila do neizbježnosti rusko-njemačkog, a posebno rusko-austrijskog saveza i mira s Turskom i Japanom. 'Slavizam' ili 'panslavizam' Leontjev je kategorički odbacivao. Time je izazvao negodovanje mnogih kasnih slavenofila, koji su stajali na poziciji ili 'krv iznad tla' ili 'krv i tlo'. Leontjev nije bio shvaćen i saslušan. Povijest XX stoljeća je mnogo puta dokazala izuzetnu važnost problema koje je on postavio.

PANSLAVIZAM PROTIV EUROAZIJSTVA

Teza 'krv iznad tla' (u ruskom kontekstu to znači 'slavizam', 'panslavizam') prvi puta je pokazala svoju dvosmislenost za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je Rusija, stupivši u savez sa zemljama Antante - Englezima, Francuzima i Amerikancima - u težnji da oslobodi 'braću Slavene' od Turaka, ne samo počela ratovati protiv svojih prirodnih geopolitičkih saveznika – Njemačke i Austrije (vidi Toynbeejevu opservaciju da su Slaveni 'simpatični i dragi naivci' i 'imuni na izazov civilizacije'), nego je i sama bila gurnuta u katastrofu revolucije i građanskog rata. 'Slavizam' Rusa se u praksi pretvorio u rad za 'atlantiste', za Atlantidu i za tip 'Neo-kartagijske civilizacije' koji je utjelovljen u trgovačko-kolonijalnom, individualističkom anglosaksonskom modelu. Ne iznenađuje da su među 'patriotima panslavizma' iz okruženja cara Nikolaja II. većina bili suradnici engleske obavještajne službe ili jednostavno 'atlantistički agenti'! Zanimljivo je spomenuti epizodu iz romana ruskog patriote, atamana Petra Krasnova 'Od dvoglavog orla do crvene zastave', kada u jeku Prvog svjetskog rata glavnog junaka pukovnika Sabljina pitaju: 'Recite otvoreno, pukovniče, koga smatrate našim pravim neprijateljem?', a on neuvijeno odgovara: 'Englesku!', mada mu to uvjerenje ne smeta da časno i hrabro ratuje upravo za engleske interese protiv Njemačke, ispunjavajući dužnost apsolutne i bezuvjetne vjernosti euroazijskom Imperatoru. Junak Krasnovljevog romana je idealni primjer ruskog patriote euroazijca, primjer logike 'tlo iznad krvi', koja je bila karakteristična za grofa Sergeja Wittea, baruna Ungerna-Sternberga, ili za tajanstvenu organizaciju 'Baltikum' koja se sastojala od baltičkih aristokrata koji su do posljednjeg trenutka bili vjerni carskoj porodici (isto kao što je ostao vjeran caru, u kaosu sveopćeg izdajstva, tekinski knez sa svojom divizijom, opisan u istom romanu Krasnova). Nevjerojatno je do koje mjere su se hrabro i plemenito ponijeli 1917. godine Azijati, turski narodi, Nijemci i drugi 'inovjerci' koji su vjerom i istinom služili Caru i Imperiji, Euroaziji, 'tlu', 'kontinentu'. I koliko je to bilo oprečno ponašanju mnogih 'Slavena', 'panslavista' koji su brzo zaboravili 'Carigrad' i 'balkansku braću' i, ostavljajući Cara i Očevinu, pobjegli iz Rusije u zemlje 'atlantskog' utjecaja, prema Zapadnom Oceanu, Vodi, izdajući ne samo Očevinu, nego i veliku ideju Vječnog Rima, ruskog Trećeg Rima, Moskve.

ATLANTISTI I RASIZAM

U Njemačkoj je uzdizanje ideje 'krv iznad tla' dovelo do ne manje strašnih posljedica. Usprkos njemačkim patriotima rusofilima i euroazijcima – Arthuru Moelleru van den Brucku, Karlu Haushoferu i drugima koji su težili na 'prevlasti životnog prostora'

 

[1], na interesima kontinenta u cjelini, na ideji 'kontinentalnog bloka' – u rukovodstvu Trećeg Reicha je na kraju krajeva pobijedio 'atlantistički' lobi, koji je eksploatirao rasističke teze i, pod izgovorom da su 'Englezi Arijci i Nijemcima srodan etnos', težio da preusmjeri Hitlerovu pažnju na Istok i zaustavi (ili barem oslabi) vojne operacije protiv Engleske. 'Pangermanizam' je u ovom slučaju (kao i ruski panslavizam u Prvom svjetskom ratu) išao naruku samo 'atlantistima'. I sasvim je logično što je glavni neprijatelj Rusije, koji je stalno težio da uvuče Hitlerovu Njemačku u sukob s Rusima i Slavenima (iz 'rasnih razloga', 'krv iznad tla'), bio engleski špijun i izdajnik Reicha admiral Wilhelm Canaris.
Problem 'krv ili tlo' izuzetno je važan još i zbog toga što izbor jednog od ovih dvaju termina na štetu drugoga, omogućava da se, možda i posredno, razotkrije 'agent' ovog ili onog geopolitičkog pogleda na svijet, naročito kada je riječ o taboru 'desnice' ili 'nacionalista'. Suština 'geopolitičke zavjere' atlantista (kao, uostalom, i Euroazijaca) je u tome što ta zavjera obuhvaća čitav spektar političkih ideologija, od krajnje desnih do krajnje lijevih, ali pritom 'geopolitički agenti' uvijek ostavljaju svoje specifične tragove. U slučaju 'desnice' karakteristiku potencijalnog atlantizma predstavlja princip 'krv iznad tla' koji, osim sveg ostalog, odvlači pažnju od temeljnih geopolitičkih problema, skrećući pažnju vođa i ljudi na vlasti u pravcu drugorazrednih kriterija.

 

 

 

 
TKO JE ČIJI ŠPIJUN?

Kao primjer utjecaja okultne geopolitičke ideologije na 'ljevicu' treba napomenuti euroazijske nacional-boljševike u Njemačkoj – na primjer, njemačkog nacional-boljševika Ernsta Niekischa, konzervativnog revolucionara Ernsta Jüngera, komuniste Heinricha Laufenberga, Karla Petela,Harro Schultzen-Beysen, August Winniga i druge. Euroazijskih nacional-boljševika bilo je nesumnjivo i među Rusima. Interesantna je okolnost da je i Lenjin u emigraciji težio da se zbliži upravo sa njemačkim političarima i financijerima. Osim toga, mnoge njegove teze bile su prilično otvoreno germanofilske. U ovom slučaju ne želimo tvrditi da je Lenjin stvarno bio blizak Euroazijskom Redu, ali je neosporno da je u manjoj ili većoj mjeri postojao složen utjecaj ovog Reda. U svakom slučaju, opozicija 'Lenjin-njemački špijun' – 'Trocki-američki špijun' stvarno je odgovarala određenoj tipološkoj shemi. Kako god bilo, na čisto geopolitičkom planu djelovanje Lenjinove vlade imalo je euroazijski karakter, makar i zbog toga što je on, usprkos čisto marksističkoj doktrini, sačuvao jedinstveni gigantski euroazijski prostor Ruske imperije. (Trocki je, sa svoje strane, inzistirao na izazovu Revolucije, na njenoj 'mondijalizaciji' i smatrao Sovjetski Savez nečim prolaznim i efemernim, polazištem za ideološku ekspanziju, koja treba nestati pred licem planetarne pobjede 'mesijanskog komunizma'; misija Trockog nosila je u sebi nesumnjivi pečat 'atlantizma', za razliku od komunističkog 'euroazijstva' Lenjina.) Sam boljševički Lenjinov 'internacionalizam' imao je određenu 'imperijalnu', 'euroazijsku' dimenziju – princip 'tla iznad krvi' – mada je, naravno, taj princip bio izvitoperen i izopačen pod utjecajem drugih aspekata boljševičke ideologije, i, što je najvažnije, pod utjecajem 'agenata atlantizma' u krilu samog komunističkog rukovodstva.
Sumirajući sva ova mišljenja, može se reći da je karakteristična crta predstavnika Euroazijskog Reda u Rusiji bila skoro obavezna germanofilija (ili barem 'anglofobija'), i obrnuto: u Njemačkoj su euroazijci obično bili rusofili. Arthur Moeller van den Brucku je jednom prilikom izrekao veoma točnu misao: 'Francuski konzervativci su se uvijek nadahnjivali primjerom Njemačke, a njemački konzervativci primjerom Rusije'. Time se izražava sva logika geopolitičke, kontinentalne pozadine nevidljive tajne borbe koja traje stoljećima, okultnog Rata Kontinenata.

REKLI STE GRU, GOSPODINE PARVULESCO

Jedini među zapadnim konspirolozima koji je neprestano podvlačio geopolitički karakter 'svjetske zavjere' ili, točnije, dviju alternativnih 'svjetskih zavjera' ('euroazijske' i 'atlantske') je već spomenuti genijalni francuski pisac, pjesnik i metafizičst Jean Parvulesco, autor mnogih književnih i filozofskih radova. U svom dugom i izuzetno burnom životu on je osobno poznavao mnoge istaknute aktere europske i svjetske povijesti, računajući tu i predstavnike 'okultne i paralelne povijesti' – mistike, istaknute masone, kabaliste, ezoteričare, tajne agente raznih specijalnih službi, ideologe, političare i umjetnike. (Tako se, na primjer, družio s Ezrom Poundom, Juliusom Evolom, Arnom Brekerom, Ottom Skorzenyem, Pierreom de Villemarestom, Raymondom Abelliom, i drugima.) Upoznavši se sa specifičnostima naših konspiroloških istraživanja, gospodin Parvulesco nam je stavio na raspolaganje određene polutajne dokumente koji su nam omogućili da razjasnimo mnoge najvažnije detalje planetarne geopolitičke zavjere. Od posebnog značaja su materijali koji se odnose na djelatnost tajnih okultnih organizacija u Rusiji. U daljnjem izlaganju mi ćemo se potruditi da navedemo najzanimljivije momente koncepcije Jeana Parvulescoa.
24. veljače 1989. godine pred članovima administrativnog savjeta tajanstvenog Instituta specijalnih metastrateških istraživanja – 'Atlantis' u Lozani, Jeana Parvulesco je podnio referat pod intrigirajućim nazivom 'Galaksija GRU', s podnaslovom 'Tajna misija Mihajla Gorbačova, SSSR i budućnost velikog Euroazijskog kontinenta'. U tom referatu, čiju nam je kopiju predao gospodin Parvulesco, proanalizirana je okultna uloga sovjetske vojne obavještajne službe, poznate pod nazivom GRU (Glavna Obavještajna Uprava) i veza GRU s tajnim Redom Euroazije. Kao polaznu točku Parvulesco je uzeo knjigu poznatog specijalista u oblasti sovjetskih specijalnih službi, čuvenog francuskog kontraobavještajca i rukovodioca 'Europskog informativnog centra' Pierra de Villemaresta, koji je 1988. godine u Francuskoj objavio bestseler 'GRU, najtajnija od sovjetskih specijalnih službi, 1918 – 1988'.

GRU PROTIV KGB

Konspirološki model Villemaresta sastojao se u slijedećem: 'KGB je produžetak partije, a GRU je produžetak armije. Već po svojoj definiciji armija štiti državu, a KGB štiti partiju… KGB se rukovodi principom 'patriotizam u službi komunizma' a armija suprotnim principom 'komunizam u službi patriotizma'. Polazeći od ove logike, suprotnosti GRU i KGB, kao najtajnijih centara bipolarne vlasti SSSR (armija i partija), Villemarest gradi svoju zanimljivu i argumentiranu pripovijest o povijesti GRU. Tajni smisao nevidljive povijesti SSSR, od Oktobarske revolucije do Perestrojke, treba tražiti upravo u suparništvu 'susjeda' – GRU, 'Akvarija' ili 'vojne jedinice 44388' na Hodinki, i KGB, 'kancelarija na Ljubjanki'. Kakav je uzajamni odnos suparničkih specijalnih službi s dvama planetarnim geopolitičkim Redovima, još tajnijim i skrivenijim od tajnih obavještajnih službi?
Prema Parvulescou, Euroazijski Red bio je naročito aktivan u Rusiji početkom XX stoljeća. On smatra da su njegovi predstavnici bili petrogradski doktor Balmajev, baron Ungern-Sternberg, švedski tajni zaštitnici Rasputina (koji su potpisivali svoje šifrirane poruke pseudonimom 'Zeleni') i čitav niz drugih manje poznatih ličnosti. Treba također spomenuti posebnu ulogu budućeg maršala Mihajla Tuhačevskog koji je, prema Parvulescou, bio posvećen u tajanstveni 'Orden Polarnika' za vrijeme boravka u njemačkom zarobljeništvu u logoru Ingolstadt. Zapanjujuće je da u istom tom logoru i u istom periodu (1916-1918) srećemo druge najvažnije aktere suvremene povijesti – generala De Gaullea, generala von Ludendorffa i monsinjora Eugenia Paccelia, budućeg papu Pija XII.
Upravo od ove grupe ruskih geopolitičkih mistika štafeta je kasnije bila predana boljševičkom režimu, ali su se ezoteričari kontinentalne orijentacije uglavnom grupirali u armiji, u armijskim strukturama. Tu je bio znatan broj bivših carskih oficira koji su ušli u redove crvenih kako bi u budućnosti izmijenili nihilističku orijentaciju boljševika i stvorili Veliku Kontinentalnu Državu, pragmatično koristeći komuniste opsjednute mesijanskom idejom. Pritom je važno i to da su se i među samim crvenima nalazili neki agenti Euroazijskog Reda koji su obavljali tajnu kontinentalnu misiju. (Zanimljivo je da je lijevo-anarhistički okultist i mistik bio poznati crveni razbojnik Kotovski. Izvjesne činjenice iz njegova biografije pružaju osnovu za pretpostavku da je i on imao kontakte sa Euroazijskim Redom.) Na taj način, između predrevolucionarnih i postrevolucionarnih ruskih 'euroazijaca' postojala je neprekidna veza. Stvaranje Crvene Armije bilo je djelo agenata Euroazije. Interesantno je tim povodom podsjetiti se povijesne činjenice da je 27 dana nakon stvaranja Generalštaba Crvene Armije, 10. srpnja 1918. godine na Istočnom frontu brigada čekista napala Generalštab i uništila sve njegove članove, uključujući i glavnog zapovjednika. Surov rat između 'crvenih euroazijaca' iz Armije i 'crvenih atlantista' iz ČK Deržinskog nije prestajao ni na trenutak od prvih dana sovjetske povijesti. Ali bez obzira na žrtve, agenti Euroazijskog Reda među crvenima nisu napuštali svoju misiju. Trijumf euroazijaca bilo je stvaranje GRU (Glavna Obavještajna Uprava) u Crvenoj Armiji, 1918. godine, pod rukovodstvom Semjona Ivanoviča Aralova, bivšeg carskog oficira, koji je prije 1917. godine bio povezan s vojnom obavještajnom službom. Točnije, Aralov je bio šef Operativnog odjeljenja Glavnog štaba, pod koji je potpadala i obavještajna služba. Specifičnost njegove djelatnosti i onaj zagonetni, skoro mistični imunitet koji je uživao ovaj čovjek tokom čitavog svog života, čak i u periodima najgorih 'čistki' (umro je prirodnom smrću 22. maja 1969. godine), i neki drugi detalji njegove biografije, sugeriraju nam da u njemu vidimo čovjeka Kontinentalnog Reda.

BIJELI EUROAZIJCI – CRVENI EUROAZIJCI

Po Parvulescou, ruska filijala Reda Euroazijaca poslije revolucije je osnovna u Crvenoj Armiji, točnije u njenom najtajnijem odjelu – u GRU. Ali to se ticalo, naravno, samo 'crvenih' Euroazijaca'. 'Bijeli' euroazijci u Europi su se većim dijelom približili njemačkim nacionalistima. Tako nalazimo predstavnike ovog Reda u Abwehru, a kasnije u inozemnim sektorima SS i SD (posebno SD, čiji je šef Heydrich i sam bio uvjereni Euroazijac, zbog čega je i pao kao žrtva intrige atlantista Canarisa). Revolucija je podijelila Ruse na 'crvene' i 'bijele', ali izvan ove političke i uvjetne podjele postojala je druga tajna geopolitička podjela na zone utjecaja dvaju tajnih redova – Atlantskog i Euroazijskog. U crvenoj Rusiji atlantisti su se grupirali oko ČK i Politbiroa, mada nijednom, sve do dolaska na vlast Hruščova, nijedan otvoreni 'atlantista' nije zauzimao položaj Generalnog Sekretara (Lenjin i Staljin su bili euroazijci, ili su se barem nalazili pod jakim utjecajem Euroazijskog Reda). Među bijelom emigracijom atlantista nije bilo manje nego u samoj Rusiji. Osim očiglednih engleskih špijuna – liberala tipa Kerenskog i drugih demokrata i socijal-demokrata – čak je i u taboru krajnjih desničara, monarhista, atlantski lobi bio izuzetno jak; njemu je pripadao čak i 'desni' filozof Berdjajev i mnogi drugi. (Ogromna većina ruskih emigranata koji su se našli u SAD pripadali su upravo ovoj geopolitičkoj orijentaciji). 
U određenom trenutku, početkom tridesetih godina, mreža agenture GRU u Europi (naročito u Njemačkoj) duboko prodire u strukture Njemačke i Francuske obavještajne službe, pri čemu je mreža Glavne Obavještajne Uprave (GRU) dva puta veća od mreže NKVD, a kasnije KGB. Agenti GRU prvenstveno prodiru u armijske strukture, te ponekad zajednička euroazijska platforma čini od ljudi GRU i drugih europskih obavještajaca ne toliko neprijatelje koliko saveznike i suradnike koji u tajnosti od svojih vlada spremaju novi kontinentalni projekt. Tu nije riječ o dvostrukim agentima, već o jedinstvu viših geopolitičkih interesa. Tako, na primjer, u Njemačkoj GRU stupa u kontakt s izvjesnim Walterom Nikolaiem, šefom 'Biroa za židovsko pitanje'. Zahvaljujući njemu GRU dobiva pristup najvišem rukovodstvu Abwehra, SS i SD. Centralna ličnost u toj mreži bio je sam Martin Bormann. (Ova činjenica bila je savršeno poznata saveznicima poslije istrage u vezi s Nurnberškim procesom i mnogi od njih bili su uvjereni da se Bormann poslije 1945. godine skrivao upravo u SSSR. Dobro je poznato da je sam Walter Nikolai stvarno prešao Rusima u svibnju 1945. godine.)

 

 

 

PAKT RIBENTROP – MOLOTOVI REVANŠ ATLANTISTA

Što se tiče Martina Bormanna, prijatelja Ribbentropa i Waltera Nikolaia, Jean Parvulesco priča jednu krajnje indikativnu zgodu koja pomalo razotkriva tajne okultnog rata dvaju geopolitičkih Redova. Arno Breker, slavni njemački kipar, koji je dobro poznavao Bormanna, ispričao je Parvulescou o jednoj čudnoj posjeti Bormanna u Jakelsbrucku. Odmah nakon napada Hitlerove Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941. godine, Bormann se pojavio kod njega bez najave, u stanju šoka, napustivši svoje mjesto u Kancelariji Reicha. Tom prilikom, on je stalno ponavljao jednu istu zagonetnu frazu: 'Ovog lipanjskog dana, Nebiće je odnijelo pobjedu nad Bićem… Sve je svršeno… Sve je izgubljeno…' Kada ga je kipar pitao na što to misli, Bormann je odšutio, zatim se okrenuo prema vratima, zastao kao da želi nešto dodati, i zatim se predomislio i izašao, zalupivši vratima.
Bio je to krah dugogodišnjih napora euroazijske agenture. Za atlantiste, pak, 22. lipanj 1941. godine bio je dan velikog trijumfa: unutarkontinentalni rat dviju najmoćnijih europskih država bio je zalog trijumfa Atlantskog Reda, i to neovisno od toga na čijoj će strani biti pobjeda. Za Red euroazijaca 22. lipanj 1941. godine je događaj tragičniji negoli sama Oktobarska revolucija.
Važno je istaknuti da su agenti Euroazijskog Reda činili sve što je u njihovoj moći da spriječe sukob. Pripreme za zaključivanje u najvećoj mjeri simboličnog pakta 'Ribbentrop-Molotov' (uzgred, obojica su bili uvjereni euroazijci), aktivno su vodile obje strane tokom dugog niza godina. Već 1936. godine Staljin, koji je konačno početkom tridesetih godina stao na stranu euroazijskog reda, naređuje Berzinu, načelniku GRU (Berzin je bio izuzetak od pravila i agent atlantizma koji je stajao na čelu euroazijske organizacije i istovremeno radio za NKVD): 'Obustavite odmah svaku aktivnost protiv Njemačke!' (Treba istaknuti da je Berzin ignorirao ovu naredbu.) Godine 1937. Heidrich i Himmler su u tajnoj dostavi uvjeravali Hitlera da 'Njemačka više nije na meti djelatnosti Kominterne, kao ni drugih sovjetskih podrivačkih aktivnosti'. Pakt Ribbentrop-Molotov bio je vrhunac strateškog uspjeha euroazijaca. Ali u posljednjem trenutku Sile Oceana su izvojevale pobjedu. Euroazijci u GRU i šire u armiji – Vorošilov, Timošenko, Žukov, Golikov, i drugi – do posljednjeg trenutka su odbijali  povjerovati u mogućnost rata, jer je ozbiljnost euroazijskog utjecaja (što znači rusofilskog lobija) u Trećem Reichu bila savršeno poznata. (Nacionalsocijalističku anti-slavensku propagandu oni su smatrali isto toliko nebitnom i površnom, kao i marksističku demagošku internacionalističku retoriku u SSSR). General Golikov (koji je sakrio svoje plemićko porijeklo i pravi datum rođenja, kao i svoju pravu biografiju, iz konspirativnih 'euroazijskih' razloga) čak je povikao na podčinjene, dobivši obavještenja o tome da su Nijemci prešli sovjetsku granicu: 'Engleska provokacija! Istražite!' On u tom trenutku još nije znao ono što je znao Martin Bormann: 'Nebiće je odnijelo pobjedu nad Bićem'.

KONTURE ATLANTSKOG LOBIJA

Tajni Red Atlantika ima veoma dugu povijest. Neki autori tradicionalisti dovode ga u vezu sa staroegipatskim inicijacijskim grupama, a posebno sa sektom poštovalaca boga Seta, čiji su simboli bili Krokodil, Nilski Konj (to jest vodene životinje), kao i Crveni Magarac.(2)
Kasnije se sekta Seta spojila s različitim feničkim kultovima, naročito sa krvavim kultom Moloha. Prema francuskom konspirologu iz XIX stoljeća, Claud Graseu d'Orseu, ova tajna organizacija opstala je mnogo stoljeća nakon propasti feničke civilizacije. U srednjovjekovnoj Europi nosila je naziv sekte 'menestrela Morvana', čiji je amblem bila 'Igra Smrti', 'Dance Macabre'. Grase d'Orse je tvrdio da je Lutherova Reformacija bila
izvedena po nalogu te sekte i da se protestanti (naročito anglosaksonski i francuski) do danas nalaze pod njenim utjecajem. Jean Parvulesco smatra da je Giuseppe Balssamo (Balzamo), poznatiji kao Kaliostro, bio jedan od najvažnijih agenata upravo tog tajnog Reda koji je krajem XVIII stoljeća isplivao na površinu pod maskom neregularnog 'egipatskog' masonstva obreda Memfis, kasnije Memfis-Micraim.
Ovakva simbolička pretpovijest atlantista karakterizira suštinu njihove geopolitičke i kulturno-ekonomske strategije. Njen smisao se svodi na isticanje 'horizontalnih' vrijednosti, na isticanje u prvi plan nižih aspekata ljudskog bića i društva u cjelini. To ne znači na je atlantizam istovjetan vulgarnom materijalizmu, ali 'materijalni', čisto ekonomski, trgovački aspekt ljudske djelatnosti zauzima u njemu centralno mjesto. Svođenje sustava vrijednosti na čisto ljudsku razinu pretpostavlja individualizam i radikalni antropocentrizam koji je svojstven atlantizmu u svim njegovim manifestacijama. Paralelno ovom svođenju, nužno nastaju karakteristični 'atlantski' skepticizam i depresivna ironija u odnosu na idealnu, nadljudsku dimenziju života. I stvarno, lik Crvenog Magarca i 'Dance Macabre' izvrsno odražavaju suštinu 'atlantske' skepse. I po čudnoj logici povijesti, najradikalniji oblici protestantske individualističke, kritičke društvene i religiozne svijesti stvarno su nakon Lutherove reformacije bili kao magnetom privučeni atlantskim područjima – Engleskoj, i još dalje na zapad, još dublje u Atlantik – prema Americi. Tamo su našli povoljno tlo najekstremniji oblici radikalnog protestantizma u vidu baptista, kvekera i mormona. (Ž. M. Aleman je isticao simboličku podudarnost: Kristofor Kolumbo je iz luke Cadiz, koja je povijesno bila najvažniji centar feničkih kolonija na Iberijskom poluotoku, krenuo na svoje atlantsko putovanje koje se završilo 'otkrićem' Amerike – ('otkriće' pod navodnicima znači da je Kolumbo bio član tajnog Reda i financiran od firme Medicci s feničkim kartama na kojima je bila ucrtana Amerika). 
Ali utvrđivanje Reda Atlantika na krajnjem Zapadu i stvaranje posebne, izrazito atlantske civilizacije u SAD, po projektu ovog Reda, bilo je samo međufaza u planovima 'neokartaških' atlantista. Sljedeći strateški korak se sastojao u izvozu atlantskog modela na druge kontinente, u geopolitičkoj kolonizaciji cijele planete, u prenošenju Zapada u mističkom i geopolitičkom smislu na čitav svijet, uključujući, naravno, i sam Istok. Stoga je mreža atlantske agenture u državama Euroazije imala ne samo obrambeni cilj (slabljenje alternativne geopolitičke sile), već i predviđala ofenzivna djelovanja.
Avangarda 'atlantizma' u Europi postali su 'lijevi', 'anarhistički' podrivački pokreti, mada je i u njihovoj sredini uvijek postojala unutrašnja, euroazijska opozicija. Međutim, 'ekonomski socijalizam' i 'komunizam' u njihovom teorijskom i čistom vidu treba shvatiti kao forme 'atlantske' propagande, političko-socijalne maske tajnog Reda Crvenog Magarca. Ako se uzme u obzir osobina geopolitičkih i okultnih doktrina atlantskog pola, biće savršeno jasno zašto su anglosaksonske države u tolikoj mjeri poticale 'lijeve' podrivačke pokrete u kontinentalnim europskim i euroazijskim zemljama, dok u Engleskoj, a naročito Americi 'komunisti' i 'socijaldemokrati' čine ništavan postotak. Za atlantski lobi 'ljevičari' su uvijek bili peta kolona u Euroaziji. Odatle i potiče prirodna harmonija ruskih atlantski usmjerenih komunista i anglosaksonskih kapitalista koja često dovodi u slijepu ulicu strane istraživače i povjesničare. Oni su u nedoumici povodom takvog potpunog uzajamnog razumijevanja 'klasnih neprijatelja' – 'mesijanskih' boljševika s njihovom diktaturom proletarijata i bankara s Wall Streeta, s njihovim kultom Zlatnog Teleta.
Tajno društvo Igre Smrti, Crvenog Magarca, 'menestrela Morvana', bratstvo Oceana – ovi likovi će nam pomoći da prodremo u logiku svjetskog atlantskog lobija, koji teži ne samo da zaštiti svoje 'otoke', već i da pretvori cijeli Planet u 'KARTAGU', u jedinstveno sveopće 'ljudsko tržište'.

KGB U SLUŽBI 'IGRE SMRTI'

Pierre de Villmarest je jasno definirao ČK (OGPU, NKVD, KGB) kao 'produžetak partije. Točnije rečeno, to je tajni centar partije, njen intelekt i njena duša. Jean Parvulesco je ovu definiciju dopunio okultnom geopolitičkom dimenzijom. Prema Parvulescu, KGB je centar najneposrednijeg utjecaja Atlantskog Reda. O okultnoj pozadini ove organizaciji nagađali su mnogi. Neki su čak govorili da u KGB postoji tajna organizacija za parapsihološka istraživanja, takozvano crnomagijsko 'Društvo Vija' u kome su, navodno, bivali posvećeni svi rukovodioci SSSR. Međutim, glasine o zagonetnog 'Društvu Vija' više predstavljaju pojednostavljeni groteskni opis mnogo istančanije i dublje realnosti, jer se okultna misija KGB nipošto ne svodi na magijske ili parapsihološke eksperimente za koje je, treba istaći, ova organizacija stvarno uvijek pokazivala nenormalno, povećani interes. KGB je od samog početka građen kao čisto ideološko-kaznena struktura čija je dužnost da nadzire socijalni i kulturni prostor, podčinjen komunistima. Komunisti su se u svojoj ideološkoj, mesijanskoj i marksističkoj dimenziji uvijek ponašali prema euroazijskom stanovništvu podređenih oblasti kao kolonizatori, kao došljaci (tuđini), uvijek održavajući ideološku distancu od potreba i interesa starosjedilačkog stanovništva. Na čisto 'idealnoj' razini, oni su težili da euroazijskim narodima nametnu njima neprirodni ekonomski centralistički model, za što im je bilo neophodno korištenje represivnog aparata. ČK (NKVD, OGPU, KGB)  je bio od samog početka parodijski 'viteško-ideološki' red, čiji je zadatak bio kažnjavanje autohtonog stanovništva i gušenje njegovih prirodnih, iskonskih težnji. ČK (i KGB) također je ispovijedao tezu 'krv iznad tla', ali sada u potpuno izopačenoj, krvavo sadističkoj varijanti, kao oživljavanje uspomene na krvavi kult feničkog Moloha s kojim je atlantska agentura bila tipološki i genetski povezana. ČK – KGB su uvijek služili Igri Smrti. Mnogi paradoksi i priče nevjerojatne po svojoj neljudskosti, u vezi s ovom mračnom organizacijom, bit će razumljiviji ako uzmemo u obzir ne samo metaforičku, već okultno-ezoteričnu vezu ovog Reda s prastarim bliskoistočnim kultovima. Sljedbenici tih kultova i dalje postoje u stvarnosti, nastavljajući svoj tajni lanac kroz tajne europske i bliskoistočne organizacije atlantskog tipa.

KONVERGENCIJA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI I 'POLARNA MISIJA GRU'

CIA, kao instrument američkog atlantizma, tipološki spada u istu konspirološku kategoriju. Štoviše, u osnivanju ove organizacije učestvovali su istaknuti predstavnici američkog masonstva koje, uzged rečeno, europski masoni smatraju neregularnim, to jest heretičkim i sektaškim. (Treba, uostalom, postaviti pitanje da li u SAD uopće postoji bilo što u oblasti religije ili metafizike, što ne bi bilo heretično ili sektaško?) CIA, kao i KGB, nikada nije bila ravnodušna prema magiji i parapsihologiji. U cjelini, njena uloga u suvremenoj civilizaciji potpuno je usporediva s ulogom KGB, mada krvavo-sadistička suština u njenom slučaju nije toliko očigledna. CIA (i njeni prethodnici), zajedno s engleskom obavještajnom službom, početkom stoljeća prekrili su Euroaziju mrežom svoje agenture koja je neprestano utjecala na tok povijesnih događaja po atlantskom ključu. U određenom smislu, opravdano se može govoriti o 'konvergenciji specijalnih službi', o 'spajanju' KGB i CIA, o njihovom lobijskom jedinstvu na geopolitičkoj razini. Upravo se time objašnjava obilje takozvanih 'sovjetskih špijuna' u najvišim krugovima američke vlasti, počevši od Algera Hissa pa sve do Raderforda, koji je, prema nekim autorima, projekt hidrogenske bombe predao sovjetskim nuklearnim istraživačima. (Uzgred, moguće je da se baš preko atlantskog lobija sovjetsko-američkih nuklearnih znanstvenika akademik Sharov upoznao s mondijalističkim projektima anti-euroazijske orijentacije, koje je on kasnije ugradio u temelj svojih socijalno-političkih i futuroloških pogleda.)
Valja istaći da se mreža agenata GRU, koja je udvostručila mrežu KGB u SAD i drugim anglosaksonskim zemljama, nalazila u stalnom tajnom sukobu s agenturom 'susjeda' s Lubjanke. Uzimajući u obzir radikalnu suprotnost geopolitičke i čak metafizičke orijentacije ove dvije sovjetske tajne strukture, bilo bi logično pretpostaviti da su realni ili jedini protivnik CIA bili agenti GRU, a nipošto KGB.
Konvergencija tajnih službi, kao i konvergencija sovjetskih komunista najvišeg ranga iz vremena perestrojke s američkim mondijalistima, temelje se na jedinstvu fundamentalne geopolitičke orijentacije, na jedinstvu tajne strukture koja upravlja i atlantistima Zapada i atlantističkim agentima na Istoku, koji ponekad zauzimaju najviša mjesta u državnoj i političkoj nomenklaturi. Ali potpuno i otvoreno spajanje ove dvije filijale Reda Igre Smrti do nekog vremena sprječavali su napori alternativnog euroazijskog lobija, koji je genetski povezan s GRU i sovjetskim Generalštabom. Taj lobi uključuje u svoju mrežu mnoge europske i azijske obavještajne strukture (posebno Njemačke, Francuske – povezane s tajnim geopolitičkim projektima generala De Gaullea – arapske, itd.).Sve njih objedinjuje služenje alternativnom Redu, Redu Euroazije, koji se još naziva i 'Menestrelima Mursije' ili polarnim Redom 'Heliopolisa', Redom Apolona, sunčanog pobjednika nad Zmijom-Pitonom, onom Zmijom koju je grčka tradicija poistovjećivala s egipatskim bogom Setom, s Crvenim magarcem.

SJAJ I POMRAČENJE EUROAZIJSKOG SUNCA

Ispitajmo u glavnim crtama peripetije okultnog rata Euroazijskog Reda protiv Reda Atlantika unutar sovjetskog sustava. Kao što smo rekli u prethodnim poglavljima, Lenjin se u cjelini pridržavao euroazijske orijentacije. Karakteristično je da je u Lenjinovo vrijeme GRU stvorio i stajao na njegovom čelu otvoreni euroazijac Semjon Ivanović Aralov. Upravo Aralov je u strukturu ove tajne vojne organizacije ugradio euroazijske kontinentalne principe, okupivši oko sebe najvredniju i najsposobniju 'braću Euroazije', koja su, slično njemu, prešla na stranu crvenih radi ostvarenja posebne metapolitičke misije. Zanimljivo je da je početkom šezdesetih godina Aralov objavio knjigu pod karakterističnim naslovom, 'Lenjin nas je vodio do pobjede'. Ovdje treba precizirati jedan važan detalj: takozvana 'Lenjinova garda', usprkos političkoj bliskosti Lenjinu, na geopolitičkoj razini je u ogromnoj većini pripadala alternativnoj, atlantskoj geopolitičkoj orijentaciji. 'Najbliži suborci Lenjina', a ne 'samoljubivi tiranin Staljin' (kao što mnogi danas pogrešno smatraju), stajali su iza njegovog uklanjanja s mjesta rukovođenja zemljom. Kraj Lenjinove vlasti označio je prelazak vlasti u ruke atlantista. I stvarno, tokom druge polovice 20-ih i prve polovice 30-ih godina primjećuje se znatno poboljšanje odnosa SSSR s anglosaksonskim zemljama, na prvom mjestu sa SAD. Usporedo s ovim, vidimo i simptomatične kadrovske promjene u GRU. Na mjesto euroazijca Aralova postavljen je atlantista i čekista Berzin, koji stvara svoju obavještajnu strukturu s osloncem na Kominternu i komunističke fanatike, to jest na atlantističke elemente. Ali Berzinu ne polazi za rukom  u potpunosti izmjeniti orijentaciju GRU. Strukture koje je stvorio Aralov bile su dovoljno snažne i istovremeno elastične da se ne predaju bez borbe. Tim prije što, i pored svih napada ČK-NKVD na armiju, vojne strukture imaju značajnu vlast i štite svoju intelektualnu geopolitičku elitu u krilu GRU.
Obratimo pažnju na jedan detalj – svi rukovodioci GRU, koji su smijenili Aralova, prije početka domovinskog rata bili su strijeljani. Nabrojmo ih: O. A. Stiga, A. M. Nikolov, J. K. Berzin, I S. Unšliht, S. P. Uricki, N. I. Ježov, I. I. Proskurov. Svi su oni (osim generala Proskurova) bili nearmijski kadrovi, svi su radili protiv euroazijske ideje, ali to nije smetalo da GRU ostane čisto euroazijska organizacija, koja je tajno radila na ostvarenju velikog kontinentalnog projekta.
Ostavka Berzina 1934. godine, poslije devetogodišnjeg boravka na položaju šefa GRU, značila je ozbiljnu prekretnicu u okultnom ratu iza sovjetskog rukovodstva. Dolazak Hitlera na vlast neobično je ojačao pozicije 'kontinentalnog lobija' u sovjetskom rukovodstvu. Od 1934. agentura GRU počinje pripremati njemačko-ruski strateški savez, čiji vrhunac je bio pakt Ribbentrop-Molotov. Staljin konačno razotkriva svoju privrženost euroazijskoj orijentaciji, smatrajući da će anti-atlantske tendencije nacional-socijalizma odvući pažnju anglosaksonskih država i da je u takvoj situaciju moguće konačno učiniti korak u pravcu uništenja moćnog 'atlantskog' lobija unutar SSSR. Počinje uništenje 'Lenjinove garde'. Svi Staljinovi procesi, koji ponekad izgledaju apsurdni i potpuno neosnovani, u suštini su bili duboko osnovani na geopolitičkom planu. Sve 'desne' i 'lijeve' zavjere bile su najčistija realnost, mada se Staljin nije usuđivao otvoreno prozivati i optuživati cijeli 'atlantski lobi' koji je već odavno djelovao u sovjetskom rukovodstvu. Očigledno je da je imao razloga da se pribojava strašne i žestoke reakcije. Zato je bio prinuđen da maskira svoje pretenzije prema jednoj ili drugoj grupi kadrova na najvišim položajima 'uvjetnim' optužbama ili alegorijskim etiketama. Sloj po sloj uništavao je Staljin agente 'Nove Kartage', ali je i povratna reakcija bila neminovna. Naročito je ozbiljan udarac euroazijskom lobiju zadalo ubojstvo šefa lože 'Polarnika' u krilu Crvene Armije, maršala Tuhačevskog. I u ovom slučaju su osveta atlantista Tuhačevskom i sve optužbe koje su mu upućivane bile duboko osnovane, ali naravno u 'atlantističkoj' perspektivi, u kontekstu anti-euroazijske diverzije.

 

 

 

POSLIJE 'POBJEDE'

Hitlerov napad na SSSR bio je velika euroazijska katastrofa. Nakon strašnog bratoubilačkog rata dvaju geopolitički, duhovno i metafizički bliskih i srodnih naroda, dvaju anti-atlantski orijentiranih režima, Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, pobjeda SSSR-a bila je u istovjetna strateškom porazu. Jer, čitavo povijesno iskustvo pokazuje da se Njemačka nikada ne miri s porazom, što znači da pobjednik već samom činjenicom svoje pobjede zapliće čvor novog, budućeg konflikta, sije sjeme budućeg rata. Osim toga, Jalta je primorala Staljina da se solidarizira sa Saveznicima, to jest s onim silama koje su uvijek bile zakleti neprijatelji Euroazije. Staljin koji je savršeno shvaćao geopolitičke zakone i koji je već učinio svoj euroazijski izbor, nije mogao a da toga ne bude svjestan. Odmah nakon 'poraza' Njemačke, Staljin je počeo realizaciju novog geopolitičkog projekta, Varšavskog ugovora, zajednice zemalja Istočne Europe, pod znamenjem Velike Sovjetske Rusije. I odmah su izbili prvi konflikti i nesuglasice s atlantistima. Do 1948. godine Staljin je još skrivao svoje kontinentalne namjere, čak je odobrio stvaranje države Izrael, što je bila najvažnija strateška akcija Engleske (i šire – atlantizma) radi jačanja svog vojnog, ekonomskog i ideološkog utjecaja na Bliskom Istoku. Ali već 1948. godine, koristeći se, osim svega ostalog, jačanjem unutar-političkih pozicija armije (Žukov, Vasilevski, Štemenko, i drugi), Staljin se vratio ortodoksnoj euroazijskoj geopolitici, obnovio anti-atlantske čistke u sovjetskom rukovodstvu i uputio 'prokletstvo' Izraelu kao anti-kontinentalnoj formaciji koju su stvorili'anglosaksonski' špijuni.
Na čudan se način Staljinova smrt podudarala s najdramatičnijim i najnapetijim trenutkom u realizaciji njegovih euroazijskih planova, kada je postala aktualna perspektiva novog kontinentalnog saveza SSSR-Kina, što je moglo u korijenu izmijeniti logiku planetarnog rasporeda snaga i podari odmazdu Velikom Redu Euroazije. Ako se uzmu u obzir ti razlozi i geopolitički aspekti post-staljinskog kursa SSSR-a, verzija o Staljinovom ubojstvu (verzija koju ističu mnogi europski povjesničari) biće više nego vjerodostojna. Većina povjesničara također podvlači i glavnu ulogu NKVD-a i njegovog šefa, zlokobnog Beriju, zakletog neprijatelja GRU, Generalštaba i Euroazije u planiranom ubojstvu Staljina.
Godine 1953., osam godina nakon pseudo-pobjede, do prave Pobjede bio je samo jedan korak (kao i 1939. godine). Ali, umjesto toga, svijet je vidio Pobjedu Titana.

 

 

 

-----------------------------------

 

 

 

 

 

 

 

1 - Trebalo bi istaknuti da u Haushoferovoj teoriji 'životnog prostora', 'Lebensrauma', nije bilo ni nagovještaja onog anti-slavenskog ekspanzionizma preko kojeg se taj izraz počeo povezivati s Hitlerom i drugim ideolozima Reicha.(B.Karl Haushofer: 'De la geopolitique', Edition Fayard, France, 1986).

 

 

 

 2-  Jaen Robben, 'Tajna društva na apokaliptičkom sastanku', Ž. M. Aleman: 'Rene Genon u Sedam kula đavolovih', itd. (Primjedba autora)