METAFIZIKA NACIONAL-BOLJŠEVIZMA

 

1. ODLOŽENA DEFINICIJA

 

Izraz „Nacional-boljševizam“ može značiti nekoliko doslovno različitih stvari. Nastao je gotovo istovremeno u Rusiji i Njemačkoj kao oznaka za one političke mislioce koji su raspravljali o nacionalnom karakteru boljševičke revolucije, skrivenom u internacionalističkoj frazeologiji ortodoksnog marksizma. U ruskom kontekstu „Nacional-boljševici“ bio je uobičajen naziv za one komuniste, koji su bili usmjereni na očuvanje integriteta države i ( bilo svjesno ili nesvjesno) na geopolitičko nastavljanje velikoruske povijesne misije. Ti ruski Nacional-boljševici bili su kako među „bijelima“ (Ustrjalov, Smeno-vekhovtsi, lijevi Euroazijci) tako i među „crvenima“  ( Lenjin, Staljin, Radek, Ležnjev itd.) (1). U Njemačkoj je istovrstan fenomen bio povezan sa ekstremno lijevim formama nacionalizma 20-tih i 30-tih godina, u kom su ideje neortodoksnog socijalizma, nacionalna ideja i pozitivan odnos prema Sovjetskoj Rusiji bili isprepleteni. Među njemačkim „Nacional-boljševicima“ Ernst Niekiesch je bez sumnje bio najdosljedniji i najradikalniji, no i neki konzervativni revolucionari se mogu svrstati u taj pokret, kao npr. Ernst Junger, Ernst von Salamon, August Winnig, Karl Petel, Harro Schultzen-Beysen, Hans Zehrera, komunisti Laufenberg i Wolffheim, pa čak i neki vrlo lijevo orijentirani Nacional-socijalisti kao što su bili Strasser i u određenom periodu Josef Goebbels.

U biti, izraz „Nacional-boljševizam“ je mnogo širi i obuhvatniji od navedenih političkih struja. No, kako bismo ga adekvatno shvatili, trebamo ispitati više globalnih teoretskih i filozofskih problema, koji se tiču definicije „desnog“ i „lijevog“, „nacionalnog“ i „socijalnog“. Izraz „Nacional-boljševizam“ sadrži u sebi svjestan paradoks. Kako se mogu dva međusobno isključiva pojma sjediniti u jedno te isto ime?

Neovisno o tome koliko daleko idu razmišljanja povijesnih Nacional-boljševika, koji su svakako bili ograničeni na specifičnosti svog okruženja, ideja pristupa nacionalizmu s lijeva, i boljševizmu s desna, nevjerojatno je plodna i nepredvidljiva, otvara apsolutno nove horizonte razumijevanja povijesne logike, društvenog razvoja i političke misli.

Ne bismo trebali početi s citiranjem političkih činjenica: Niekisch je napisao, Ustrjalov ocijenio neke pojave kao takve, Savitski iznio kao argument itd., nego bismo trebali pokušati sagledati fenomen sa novog gledišta, što zapravo omogućuje postojanje kombinacije „Nacional-boljševizma“. Tada ćemo biti u mogućnosti ne samo opisati ovaj fenomen, nego ga također i shvatiti, a zajedno sa njim i mnoge druge aspekte našeg paradoksalnog vremena.

 

2. NEPROCJENJIV DOPRINOS KARLA POPPERA

 

Teško je zamisliti nešto bolje u teškom zadatku definiranja suštine „Nacional-boljševizma“, od okretanja k sociološkim istraživanjima Karla Poppera, posebice njegovom temeljnom djelu -„Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“. U tom obuhvatnom radu Popper predlaže uvjerljiv model, prema kojem se svi tipovi društava dijele u dvije osnovne skupine – na „Otvoreno društvo“ i „Neotvoreno društvo“ tj. na „Neprijatelje otvorenog društva“. Prema Popperu „Otvoreno društvo“ se temelji na središnjoj ulozi pojedinca i njegovih osnovnih karakternih značajki: racionalnosti, diskretnosti, nepostojanju globalne teleologije u djelovanju itd. Smisao „Otvorenog društva“ jest da odbacuje sve oblike apsolutnog koji su nekompatibilni s individualnošću i njezinom prirodom. Takvo društvo je „otvoreno“ zbog jednostavne činjenice da varijacije kombinacija pojedinih atoma nemaju ograničenja (kao ni svrhe ili smisla), i teoretski takvo društvo treba težiti idealnoj dinamičnoj ravnoteži. Nepokolebljivim pobornikom „otvorenog društva“ smatra sebe i sam Popper.

Drugi tip društva Popper je definirao kao „neprijateljski prema otvorenom društvu“. On ga ne naziva „zatvorenim“, predviđajući moguće prigovore, ali često koristi izraz „totalitarni“. Kako god bilo, prema Popperu se svi tipovi društava temelje na prihvaćanju ili odbijanju „otvorenog društva“, on prema tome raspodjeljuje sva politička, socijalna i filozofska učenja.

Neprijatelji „otvorenog društva“ su oni koji istupaju protiv individualizma i njegove središnje uloge zastupajući različit teoretski model temeljen na apsolutnom. Apsolutno, čak kada je pokrenuto spontano i volontaristički, odmah napada individualnu sferu, naglo mijenja proces njezine evolucije, krši individualni atomistički integritet, podređujući ga nekom van individualnom impulsu. Pojedinac zatim biva ograničen apsolutnim, a time ljudsko društvo gubi karakteristiku „otvorenosti“ i perspektivu slobodnog razvoja u svim smjerovima. Apsolut diktira ciljeve i zadatke, utvrđuje pravila i dogme, oblikuje pojedinca kao što kipar oblikuje svoju skulpturu.

Popper počinje genealogiju neprijatelja „otvorenog društva“ s Platonom, kog smatra utemeljiteljem filozofije totalitarizma i ocem „mračnjaštva“. Dalje nastavlja sa Schlegelom, Schellingom, Hegelom, Marxom, Spenglerom i drugim modernim misliocima. Svi oni su ujedinjeni u njegovoj u klasifikaciji jednim indikatorom, zastupanjem metafizike, etike, sociologije i ekonomije, utemeljene na načelima negiranja „otvorenog društva“ i središnje uloge pojedinca. U tom je Popper sasvim u pravu.

Najvažnije u Popperovoj analizi je što su u kategoriji „neprijatelji otvorenog društva“ svrstani mislioci i političari sasvim neovisno o tome jesu li njihova uvjerenja „desna“ ili „lijeva“, „reakcionarna ili progresivna“. On naglašava neki drugi, značajniji, više temeljitiji kriterij, sjedinjujući oba pola ideja i filozofija, koje se na prvi pogled čine raznovrsnije i suprotstavljenije jedna drugoj. Pod „neprijatelje otvorenog društva“ svrstani su i marksisti, i konzervativci, i fašisti, pa čak i neki socijal-demokrati. U isto vrijeme, u prijatelje otvorenog društva mogu se ubrojiti liberali poput Voltairea, ili reakcionarni pesimisti poput Schopenhauera.

Dakle, Popperova formula je sljedeća: ili „otvoreno društvo“ ili „njegovi neprijatelji“.

 

3. SVETI SAVEZ OBJEKTIVNOG

 

Najuspješnija i najpotpunija definicija Nacional-boljševizma je sljedeća:“Nacional-boljševizam je superideologija zajednička svim neprijateljima otvorenog društva“. On je ne samo neprijateljski prema ideologiji takvog društva, nego upravo njegova, u potpunosti svjesna, totalna i prirodna antiteza. Nacional-boljševizam je svjetonazor koji se temelji na potpunom i radikalnom odbacivanju pojedinca i njegove središnje uloge, pri čemu apsolutno, u ime kojeg je pojedinac odbijen, ima najširi i najopćenitiji smisao. Usudio bi se reći da je Nacional-boljševizam za bilo koju verziju apsolutnog, za sve što opravdava odbacivanje „otvorenog društva“. U Nacional-boljševizmu postoji očit trend univerzalizacije apsolutnog pod svaku cijenu, stvaranje takve vrste ideologije i takve vrste filozofskog programa, koji će biti utjelovljenje svih intelektualnih oblika, neprijateljskih prema „otvorenom društvu“, svedenih na zajednički nazivnik i integriranih u nedjeljiv konceptualni i politički blok.

Konačno, kroz povijest su različiti trendovi, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema otvorenom društvu, bili u neprijateljstvu među sobom. Komunisti su  s ogorčenjem odbijali priznati svoju sličnost sa fašistima, a konzervativci su odbijali priznati da imaju bilo kakve veze s oba spomenuta trenda. Praktički, nitko od „neprijatelja otvorenog društva“ ne priznaje svoju srodnost sa sličnim ideologijama, smatrajući takve usporedbe pogrdnim kritikama. U isto su se vrijeme različite verzije „otvorenog društva“, razvijale u suradnji jedna sa drugom, s jasnom sviješću svoje ideološke i filozofske veze. Načelo individualizma ujedinilo je englesku protestantsku monarhiju i demokratski parlamentarizam Sjeverne Amerike, gdje je liberalizam u početku bio u zgodnoj kombinaciji sa robovlasništvom.

Nacional-boljševici su upravo prvi pokušali grupiranje različitih ideologija protiv „otvorenog društva“, oni su otkrili, kako zajedničkog ideološkog neprijatelja, tako i neke zajedničke osi, koje povezuju sve moguće alternative individualizmu i društvu izgrađenom na njemu.

Na tom dubokom i rijetko do kraja svjesnom impulsu, prvi su Nacional-boljševici izgradili svoje teorije, koristeći strategiju „dvostrukog kriticizma“. Meta Nacional-boljševičkih kritika bio je individualizam, i „desni“ i „lijevi“ (desni se izražavao ekonomski, „tržišna teorija“; a lijevi se izražavao u kritici političkog liberalizma („pravno društvo“, „ljudska prava“ itd.).

Drugim riječima, Nacional-boljševici su shvatili nad-ideološku suštinu obje suprotnosti i vlastitu metafizičku poziciju.

Filozofski rečeno, „individualizam“ se praktički poistovjećuje sa „subjektivizmom“. Ako prenesemo Nacional-boljševičku strategiju na tu razinu, možemo reći da je Nacional-boljševizam kategorični protiv „subjektivnog“ i kategorički za „objektivno“. Pitanje nije: materijalizam ili idealizam? Pitanje je: objektivni idealizam i objektivni materijalizam (na istoj strani!) ili subjektivni idealizam i subjektivni materijalizam (2) (na drugoj!).

Dakle, filozofska politika Nacional-boljševizma potvrđuje prirodno jedinstvo ideologija, koje se temelje na priznavanju središnje pozicije objektivnog, koje ima isti status kao apsolutno, neovisno o tome kako se taj objektivni karakter (vanjština) tumači. Možemo reći da je vrhovna metafizička maksima Nacional-boljševizma, ustvari hinduistička formula: „ Ataman je Brahman“. U hinduizmu „Ataman“ je vrhovni, transcendentni ljudski „ego“, koji postoji usporedno s individualnim „egom“, ali se u tom „egu“ nalazi, kao njegov najdublji i tajanstven dio, nedostižan prirođenom shvaćanju. „Ataman“ je unutarnji duh, no duh objektivnosti i nad-individualnosti. „Brahman“ je apsolutna stvarnost, koja obuhvaća pojedinca izvana, karakter van objekta, vanjska objektivnost, izgrađena prema svom višem prvobitnom izvoru. Identitet „Atamana“ i „Brahmana“ u transcendentnom jedinstvu je kruna hinduističke metafizike, i što je najvažnije, temelj na putu duhovne realizacije. To je točka, zajednička za sva sveta učenja, bez iznimke.  U svima njima govori se o glavnom cilju ljudske egzistencije -  samonadilaženju (samotranscendenciji), izlazeći iz granica malog individualnog „ega“,  udaljavanje od tog „ega“, bilo izvana ili iznutra, dovodi do istog pobjedničkog ishoda. Otuda slijedi tradicionalni inicijacijski paradoks, izražen u poznatom evanđeoskom izrazu: „tko želi spasiti dušu – propast će, a tko propadne u moje ime, taj će se spasiti“. Isti smisao je sadržan u Nietzscheovoj genijalnoj izjavi: “Čovjek je ono što treba biti prevladano“.

Filozofski dualizam između „subjektivnog“ i „objektivnog“, povijesno se odražava kroz više konkretnih oblasti-  u ideologiji, zatim u politici i specifičnosti društvenog ustrojstva. Različite verzije „individualističke“ filozofije postepeno su se koncentrirale u ideološkom taboru liberala i liberalno-demokratske politike. To je upravo makro-model „otvorenog društva“, o kom je Karl Popper pisao. „Otvoreno društvo“ je konačan i najzreliji plod individualizma, pretvoren u ideologiju i ostvaren u konkretnoj politici. Prikladno je stoga podići problem do vrhunca i postaviti pitanje zajedničkog ideološkog modela za pristalice „objektivnog“ pristupa, oko univerzalnog političkog i socijalnog programa za „neprijatelje otvorenog društva“. Kao rezultat toga dobivamo ništa drugo no ideologiju Nacional-boljševizma.

Paralelno s radikalnim novitetima te političke podjele, postavljajući se u ovoj situaciji vertikalno prema uobičajenim shemama (kao što su idealizam-materijalizam), Nacional-boljševici utvrđuju novu podjelu u politici. Lijevo i desno su, među sobom, podijeljeni na dva sektora. Krajnja ljevica, komunisti, boljševici, svi Hegelovi nasljednici „s lijeva“ su uključeni u Nacional-boljševičku sintezu s krajnjim nacionalistima, etatistima (zastupnicima potpune vladavine države) , zastupnicima „Novog srednjeg vijeka“, ukratko, svim Hegelovim nasljednicima „s desna“(3).

Neprijatelji otvorenog društva vraćaju se na svoju metafizičku osnovu, zajedničku za sve njih.

 

4. METAFIZIKA BOLJŠEVIZMA (MARX – POGLED „S DESNA“)

 

Sada ćemo objasniti što predstavljaju dva sastavna dijela pojma „Nacional-boljševizam“ u čisto metafizičkom smislu. Pojam „boljševizam“ prvi se puta pojavio, kao što je dobro znano, tijekom rasprave unutar RSDRP (Ruske socijal-demokratske radničke partije) kao izraz za frakciju koja je slijedila Lenjina. Podsjetimo se, da se lenjinistička linija unutar ruske socijal-demokracije, sastojala od neograničeno radikalne orijentacije, odbijanja kompromisa, naglašavanja elitnog karaktera partije i „blankizma“(teorije „revolucionarne zavjere“). Kasnije su „boljševicima“ zvali komuniste, koji su proveli Oktobarsku revoluciju i zauzeli vlast u Rusiji. Gotovo odmah nakon revolucije, izraz „boljševizam“ izgubio je svoje ograničeno značenje i počeo se smatrati  sinonimom za „većinu“, „svenarodnost“, i „nacionalne integracije“. U jednoj fazi, boljševizam se smatrao isključivo ruskom nacionalnom verzijom komunizma i socijalizma, suprotno osnovnoj dogmatici apstraktnih marksista, i istovremeno konformističkoj taktici drugih socijal-demokratskih tendencija. Takvo poimanje „boljševizma“ u velikoj je mjeri bilo karakteristično za Rusiju i gotovo sigurno dominantno na Zapadu. Međutim, spominjanje „boljševizma“ u kombinaciji sa izrazom „Nacional-boljševizam“ ne ograničava se tim povijesnim smislom. Radi se o nekoj liniji - koja je zajednička svim radikalnim ljevičarskim tendencijama – socijalističkog i komunističkog toka. Možemo nazvati ovu liniju „radikalnom“, „revolucionarnom“ i „anti-liberalnom“. To se odnosi na onaj aspekt lijevih učenja, koje Popper pribraja k „totalitarnim ideologijama“ ili k učenjima „neprijatelja otvorenog društva“. Stoga, boljševizam nije samo posljedica utjecaja ruskog mentaliteta na socijal-demokratsku doktrinu. To je određena komponenta koja je stalno prisutna u svim ljevičarskim filozofijama, koja se mogla slobodno i otvoreno razvijati samo u ruskim uvjetima.

U posljednje vrijeme većina objektivnih povjesničara sve se češće pita: Da li je fašistička ideologija stvarno „desna“?  I prisutnost sumnje, ukazuje na mogućnost interpretacije „fašizma“ kao složenijeg fenomena, koji sadrži velik dio „lijevih“ karakteristika. I da li se komunistička ideologija pojavljuje doista kao „lijeva“? – to pitanje još nije postavljeno. No ono je sve više i više aktualno. Njega je neophodno postaviti.

Teško je zanijekati autentično „lijeve“ značajke komunizma – kao što su pozivanje na racionalnost, progres, humanizam, egalitarizam itd. No istodobno komunizam ima aspekte koji nedvojbeno spadaju izvan okvira „ljevice“, a odnose se na sferu iracionalnog, mitološkog, arhaičnog, anti-humanističkog i totalitarnog. Taj skup „desnih“ sastavnica u komunističkoj ideologiji trebao bi se nazivati „boljševizmom“ u najopćenitijem smislu. I u samom marksizmu dvije njegove komponente su vrlo upitne, sa autentično „lijeve“ progresivističke točke gledišta. To se odnosi na nasljeđe utopijskih socijalista i hegelizma. Jedino Feuerbachova etika ispada iz te „boljševičke“, u suštini marksističke ideološke konstrukcije, dajući svemu diskurs terminološkog humanizma i progresivizma.

Socijalisti-utopisti koje Marx izričito uključuje u svoje prethodnike i učitelje, predstavljaju poseban mistični mesijanizam i navjestitelje povratka „Zlatnog doba“. Praktički svi su oni – došli iz ezoteričnih društava, u kojima je prevladavao duh radikalnog misticizma, eshatologija i apokaliptične slutnje. Taj svijet mješovitih sektaških, okultnih i religijskih motiva, svodi se na sljedeću shemu: „Suvremeni svijet je beznadno loš, on je izgubio svoju svetu (sakralnu) dimenziju. Vjerske su institucije iskvarene i izgubile blagodat (tema zajednička ekstremnim protestantskim sektama, „anabaptistima“ i ruskim starovjercima). Svijetom vlada zlo, materijalizam, obmana, laž, sebičnost. No posvećeni znaju da dolazi novo Zlatno doba i promiču svoje tajanstvene obrede i okultne djelatnosti.“

Socijalisti-utopisti projiciraju taj opći motiv zapadnog mesijanskog ezoterizma u socijalnoj stvarnosti i pridaju dolazećem Zlatnom dobu socijalno-političke značajke. Naravno, to je bio trenutak racionalizacije eshatološkog mita, no u isto vrijeme, nadnaravni karakter dolazećeg carstva, Regnuma, jasno se očituje u socijalnim programima i manifestima gdje nema pa čak ni spomena o budućim čudesima komunističkog društva (navigacija pomoću dupina, kontroliranje vremenskih prilika, imanje zajedničkih žena, ljudski let u zrak…). Očito je da ova linija ima otvoreno tradicionalan karakter i takav radikalni eshatološki misticizam, ideju povratka k Izvoru(Početku), da ju je sasvim logično nazvati ne samo „desnom“ komponentom nego čak  „ekstremnom desnicom“.

Sada, Hegel i njegova dijalektika. Dobro je poznato da su politička uvjerenja samog filozofa bila krajnje reakcionarna. Ali nije u tome bit. Ako malo bolje pogledamo Hegelovu dijalektiku, njezinu metodu, njezinu temeljnu filozofiju (naime, dijalektičku metodu uvelike je posudio Marx), vidimo čistu tradicionalističku, a također i eshatološku doktrinu, obučenu u posebnu specifičnu terminologiju. Štoviše, ta metodologija izražava strukturu inicijacijskog, ezoterijskog pristupa prema problemima spoznaje (gnoseologije), za razliku od čisto svjetovne, svakodnevne logike Descartesa i Kanta, koja se oslanja na „zdrav razum“, gnoseološke standarde „svakodnevne svijesti“, kojoj su, kao što smo ranije primijetili, zagovornici svi liberali, a osobito Karl Popper.

 Hegelova filozofija povijesti je verzija tradicionalnog mita, srodnog čisto kršćanskoj teleologiji. Apsolutna ideja je otuđena od sebe same i postaje zasebnim svijetom (sjetimo se izreke iz Kurana: “Allah bijaše skriveno blago, koje je poželjelo da bude spoznato“).

 Ostvarena u povijesti, Apsolutna ideja, djeluje na ljude izvana, kao „lukavstvo svijeta razuma“, dovodeći u pitanje  providonosnikarakter događajnog tkiva. Ali na kraju, kroz dolazak Božjeg Sina, otkriva apokaliptičnu perspektivu ostvarenja Apsolutne ideje na subjektivnoj razini, koja od tada prestaje biti „subjektivnom“ i postaje „objektivna“. „Biće i misao postaju jedno.“ Ataman je jednak s Brahmanom. To se događa u određenom izabranom Carstvu, Carstvu posljednjeg vremena, kog je njemački nacionalist Hegel poistovjetio s Pruskom.

Apsolutna ideja je teza – otuđenje kroz povijest je antiteza – realizacija eshatološkog carstva je sinteza.

Na takvoj viziji ontologije temelji se i gnoseologija Hegela. Za razliku od obične racionalnosti, utemeljene na zakonima formalne logike, koja operira samo s pozitivnim iskazima, povezanim s relevantnim uzročno-posljedičnim odnosima, Hegelova „nova logika“, uzima u obzir posebnu ontološku dimenziju, u kombinaciji s posebnim aspektom stvari, nedostupnim „svakodnevnoj svijesti“, no aktivno korištenim u mističkoj školi Boehmea, hermetika i rozenkrojcera. Činjenica stvari ili izjava (koje ograničavaju kantovsku „svakodnevnu“ gnoseologiju), za Hegela predstavljaju samo jednu od tri hipostaze. Druga hipostaza javlja se kao „negiranje“ te činjenice, što se ne shvaća kao čisto „ništa“ (kako to vidi formalna logika), već kao poseban nad-racionalni način egzistencije stvari ili izjava. Prva hipostaza je „Ding fuer uns“ („Stvar za nas“), Druga hipostaza je „Ding an sich“ ( „Stvar po sebi“). No, za razliku od Kanta, ta „stvar po sebi“, ne shvaća se kao nešto nepristupačno i čisto apofatično (negativno), ne kao gnoseološko nepostojanje, nego kao gnoseološka drugost. Obje ove relativne hipostaze rezultiraju trećom, sintezom, koja obuhvaća i tvrdnju i negaciju, tezu i antitezu. U tom slučaju, ako u obzir uzmemo proces mišljenja dosljedno, sinteza se pojavljuje poslije „negacije“, kao druga negacija, tj. „negacija negacije“. U sintezi istovremeno traje i odobravanje i poricanje, u njoj stvar koegzistira sa svojom vlastitom smrću, promatrajući kroz određenu ontološku i gnoseološku skalu, ona se izražava ne kao praznina, već kao drugi život, duša.

Kantov gnoseološki pesimizam, korijen je liberalne meta-ideologije, preokrećući, on se razotkriva kao „nepromišljenost“, i Ding an sich („stvar u sebi“) postaje Ding fuer sich („stvar za sebe“). Razlog svijeta i sam svijet spajaju se u eshatološkoj sintezi, gdje postojanje i nepostojanje istovremeno egzistiraju, ne isključujući jedno drugo. Zemaljsko carstvo kraja, uređeno na kaste (idealna Prusija), združena sa silazećim Novim Jeruzalemom. Počinje kraj povijesti i era duha svetoga. Taj eshatološko mesijanski scenarij posudio je Marx, primjenjujući ga u jednoj drugoj sferi, u oblasti industrijskih odnosa. Zanimljivo zašto je on tako postupio? Obično „desničarsko“ objašnjenje jest „nedostatak idealizma“ ili njegova „gruba priroda“ (ako ne i subverzivne namjere). Nevjerojatno glupo objašnjenje, koje svejedno nije manje popularno među nekoliko generacija reakcionara. Baš naprotiv, Marx je pažljivo izučavao englesku političku ekonomiju, bio je šokiran podudarnostima između liberalnih teorija Adama Smitha, koji je vidio povijest kao progresivni pokret ka društvu otvorenog tržišta i univerzalizacije materijalne monete pod zajednički nazivnik, te Hegelovom koncepcijom povijesne anti-teze, tj. otuđenjem (alijenacijom) apsolutne ideje u povijesti. Stupanj tog otuđenja Apsoluta od samoga sebe Marx je genijalno identificirao u „Kapitalu“, s društvenom formacijom, koja je aktivno tlačila pred sobom, njemu suvremenu Europu. Analiza strukture kapitalizma, povijest njegovog osnivanja, dala je Marxu znanje mehanike otuđenosti, alkemijsku formulu, koja je zakon njegovog funkcioniranja. A razumijevanje te mehanike, „formule antiteze“, bio je prvi i neophodan uvjet za „Veliku obnovu“ ili „Posljednju revoluciju“. Carstvo dolazećeg komunizma za Marxa nije bio samo „progres“, nego i rezultat „prevrata“, „revolucija“ u etimološkom smislu te riječi. I nije slučajno, da on početni stadij ljudskog razvitka naziva „špiljom komunizma“, antiteza je kapital, sinteza – svjetski komunizam. Komunizam je sinonim kraja povijesti, eri duha svetoga. Materijalizam i naglasak na ekonomiji i industrijskim odnosima, ne prikazuju prizemne interese kod Marxa, nego njegovu težnju k magičnoj transformaciji stvarnosti i radikalno odbacivanje kompenzacijskih snova onih neodgovornih sanjara, koji samo otežavaju element otuđenja (alijenacije) sa svojim mirovanjem i neaktivnošću. Istom logikom, moglo bi se prigovoriti srednjevjekovnim alkemičarima za „materijalizam“ i glad za profitom, a da se ne uzme u obzir dubok duhovni i inicijacijski simbolizam alkemičara, skriven iza diskursa o destilaciji urina, dobivanju zlata, pretvaranju minerala u metale itd.

Ta gnostička tendencija Marxa i njegovih prethodnika primijenjena je od strane ruskih boljševika, koji su odgojeni u okruženju, gdje su enigmatske snage ruskih sekti, misticizma, nacional-mesijanizma, tajnih društava i strastvenih romantičnih karaktera ruskih pobunjenika, bile pozvane protiv otuđenog, svjetovnog i degradiranog monarhijskog režima. „Moskva –Treći Rim, Rusi – narod bogonosac, nacija sve-čovjeka. Rusija je predodređena da spasiti svijet.“ Sve ove ideje prožimale su ruski život, koji je imao u sebi usađenu istu ezoterijsku česticu kao i marksizam. No za razliku od čisto spiritualnih formulacija, marksizam je predlagao ekonomsku, socijalnu i političku strategiju, jasnu i konkretnu, razumljivu čak i prostodušnom čovjeku, dajući tako osnovu za društveno-političku akciju. Bio je to „desni marksizam“ koji je trijumfirao u Rusiji pod imenom „boljševizam“. Ali to ne znači da je samo u Rusiji stvar bila takva. Slične tendencije prisutne su u svim komunističkim partijama i pokretima diljem svijeta, naravno ako se ne degradiraju na parlamentarnu socijalnu-demokraciju u skladu s liberalnim duhom. Stoga, ne čudi da su se socijalističke revolucije odigrale osim u Rusiji, samo na istoku: u Kini, Koreji, Vijetnamu itd. To još jednom ističe tradicionalnu, neprogresivnu, najmanje „suvremenu“ („otuđenje od duha“), te prema tome najviše „konzervativnu“, najviše „desnu“ narodnu i nacionalnu,  mističnu, duhovnu, „boljševičku“ suštinu raspoznatu unutar komunizma. Nacional-boljševizam je slijed takve boljševičke tradicije, linija „desnog komunizma“, koja je nastala od strane drevnih inicijacijskih društava i duhovnih doktrina udaljenog doba. Pri tome ekonomski aspekt komunizma nije umanjen, ni osporen, nego se smatra kao mehanizam teurgijske, magične prakse, kao konkretni instrument preobrazbe realnosti. Jedina stvar, koju bi ovdje trebalo odbaciti – jest neadekvatni, povijesno iscrpljeni diskurs marksizma u kojem su često slučajno prisutne, svojstvene karakteristike prošle epohe humanizma i progresivizma.

Marksizam Nacional-boljševika, znači Marx minus Feuerbach tj. minus evolucionizam i ponekad pojavljujući inercijski humanizam.

 

5. METAFIZIKA NACIJE

 

Drugu polovicu pojma „Nacional-boljševizam“ – „Nacional“- također je potrebno objasniti. Samo poimanje nacije nije jednoznačno. Postoji biološka, politička, kulturna i ekonomska interpretacija. Nacionalizam može označavati isticanje „rasne čistoće“ ili „etničke homogenosti“, kao i objedinjenje atomiziranih pojedinaca radi postizanja optimalnih ekonomskih uvjeta u ograničenom socijalno-geografskom prostoru. Nacionalna komponenta Nacional-boljševizma ( i povijesna, i meta-povijesna, i apsolutna) vrlo je posebna. Povijesno gledano, Nacional-boljševički krugovi ističu svoje usmjerenje na imperijalno, geopolitičko poimanje nacije. Sljedbenici i pristalice Ustrjalova, lijevi Euroazijci, da ne spominjem sovjetske Nacional-boljševike, interpretirali su „nacionalizam“ kao nadetnički fenomen, povezan s geopolitičkim mesijanizmom, s lokacijom za razvitak, s kulturom, s državom kontinentalnog tipa. Kod Niekischa i njegovih njemačkih pristalica, također smo suočeni s idejom kontinentalne imperije, „od Vladovostoka do Flessinga kao i sa idejom „trećeg imperijalnog oblika“(“Das dritte imperiale Figur”). U svim slučajevima riječ je o geopolitičkom i kulturnom razumijevanju nacije, slobodnom od rasizma, šovinizma ili „etničke čistoće“.

To geopolitičko i kulturno razumijevanje „nacije“ temelji se na osnovnom geopolitičkom dualizmu, koji je najprije jasno određen u Mackinderovim djelima, zatim preuzet od Haushoferove škole u Njemačkoj, pa od ruskih Euroazijaca. Imperijski konglomerat istočnih naroda, okupljen oko Rusije – „Heartlanda“, sačinjava kostur potencijalne kontinentalne države, ujedinjene odabirom „ideokracije“ i odbacivanjem „plutokracije“, orijentiranost na socijalizam i revoluciju protiv kapitalizma i „progresa“. Znakovito, da je Nietisch inzistirao na tome da se Njemačka -„Treći Reich“, mora temeljiti na potencijalno socijalističkoj i protestantskoj Prusiji, genetski i kulturno povezanoj s Rusijom i slavenskim svijetom, a nimalo na zapadnjačkoj kapitalističkoj Bavarskoj, koja gravitira k rimskom i kapitalističkom modelu(4).

No paralelno ovoj „velikokontinentalnoj“ verziji nacionalizma, koja, usput rečeno, točno odgovara univerzalističkim mesijanskim pretenzijama posebice ruskog nacionalizma, koji je eshatološki i „sveljudski“ , unutar nacional-boljševizma postoji i nešto uže poimanje nacije, koje nije proturječno imperijalnom razmjeru, i koje se pojavljuje na nešto nižoj razini. U tom slučaju „nacija“ se interpretira na analogan način pojmu „naroda“, kako su ga shvaćali ruski narodniki tj. kao organsko, cjelovito biće, u suštini nepodložno bilo kakvim anatomskim podjelama, sa svojom specifičnom sudbinom i jedinstvenom strukturom.

Prema tradicionalnom nauku, za svaki narod na Zemlji, zadužen je određen anđeo, nebesko stvorenje. Taj anđeo je smisao povijesti danog naroda, stoji van vremena i prostora, ali je stalno prisutan u svim sudbonosnim događajima za narod. Na tom se temelji mistika nacije. Anđeo nacije nije nešto maglovito ili sentimentalno, nejasno blijedo.  To je intelektualna, esencija svjetla, to je „misao Boga“, kao što je Herder rekao. Njegovu strukturu se može vidjeti u povijesnim dostignućima naroda, u društvenim i religioznim temeljima, u njegovoj  kulturi. Cijela nacionalna povijest jest pripovijedanje o kvaliteti i obliku tog svjetlosnog nacionalnog anđela. U tradicionalnom društvu, nacionalni anđeo imao je svoj personificirani izraz u „bogomdanim carevima“, velikih herojima, svećenicima i svecima. No budući da je on iznad ljudske realnosti, anđeo sam po sebi ne ovisi o ljudskim nositeljima (npp. Bogonositelj, čovjek koji u sebi nosi Boga, u ovom slučaju radi se o čovjeku kao nositelju anđela). Stoga, nakon pada monarhijskih dinastija, on može biti utjelovljen u kolektivnom obliku, na primjer, u nekom redu, klasi ili čak partiji.

Dakle, nacija, shvaćena kao metafizička kategorija, ne poistovjećuje se s određenom masom pojedinaca iste krvi, kulture i jezika, nego s tajanstvenom anđeoskom ličnošću, prisutnom kroz cijelu povijest. To je analogno Hegelovoj apsolutnoj ideji, samo u manjoj formi. Nacionalni intelekt, otuđen je u individualnom mnoštvu i ponovno sabran (u svjesnom „probranom“ vidu) u nacionalnoj eliti, u određenom eshatološkom periodu povijesti. Sada smo došli do vrlo važnog trenutka: ova dva shvaćanja „nacije“, jednako su prihvatljiva Nacional-boljševičkom svjetonazoru, ona imaju zajedničku poveznicu, magičnu točku, u kojoj se stapaju zajedno. Riječ je o Rusiji i njezinoj povijesnoj misiji. Znakovito, da je rusofilija kamen temeljac njemačkog Nacional-boljševizma na kojem su utemeljeni njegovi geopolitički, društveni i ekonomski pogledi. Rusko, i još u većem stupnju sovjetsko razumijevanje „ruskog naroda“, kao otvorene mistične zajednice, namijenjene da donesu svjetlo spasa i istine cijelom svijetu, u epohi kraja vremena, ispunjavajući pritom, i velikokontinentalni i povijesni, kulturno nacionalni aspekt. Rusko-sovjetski nacionalizam tako postaje fokus Nacional-boljševičke ideologije, ne samo u okvirima Rusije i Istočne Europe, nego na planetarnoj razini. Anđeo Rusije otkriva nam se kao anđeo integracije, kao neko osobito svjetlosno stvorenje, koje teži ujedinjenju drugih anđeoskih bića unutar sebe, ne brišući time njihovu individualnost, već je uzdižući do univerzalne imperijalne razine. Nije slučajno Erich Müller, učenik i bliski suradnik Ernsta Niekischa, u svojoj knjizi „Nacional-boljševizam“ napisao:“Ako je Prvi Reich bio katolički, Drugi Reich – protestantski, Treći Reich treba biti pravoslavni“. Pravoslavni i sovjetski u isto vrijeme.

U danom slučaju suočeni smo s vrlo interesantnim pitanjem. Kako su anđeli nacija različite individue, nacionalne sudbine kroz povijest, i sukladno tome, njihov društveno-politički i religiozni temelj, odražava shemu rasporeda sila u samom anđeoskom svijetu. To je zapanjujuće, no ta čisto teološka ideja je briljantno potvrđena geopolitičkim istraživanjima, koja demonstriraju odnos između geografije i krajobraznih uvjeta nacionalnih egzistencija,  njihove kulture, psihologije, pa čak i društveno-političkih preferencija. Tako se postepeno pojašnjava dualizam između Istoka i Zapada,  nazvan po etničkom dualizmu: kopnena „ideokratska“ Rusija (Slavenski svijet sa drugim Euroazijskim narodima), protiv „plutokratskog“ Anglo-Saksonskog Zapada. Anđeoske horde Euroazije, protiv Atlantskih kapitalističkih armija. Pri tome je pravu prirodu „anđela“ kapitala ( u tradiciji se on naziva „Mammon“) vrlo lako pogoditi…

 

 

 

 

6. TRADICIONALIZAM (EVOLA, POGLED „S LIJEVA“)

 

 

Kada Karl Popper „prokazuje“ neprijatelje „otvorenog društva“ on konstantno koristi izraz „iracionalizam“. To je logično, jer je samo „otvoreno društvo“ utemeljeno isključivo na normama razuma i postulatima „svakodnevne svijesti“. U pravilu, čak i najotvoreniji anti-liberalni autori streme opravdati se po tom pitanju i prigovaraju pogrešnostima „iracionalizma“. Nacional-boljševici, dosljedno prihvaćaju Popperovu shemu, procjenjuju je na apsolutno obrnut način, te prihvaćaju optužbe za iracionalizam. Doista, osnovna motivacija „neprijatelja otvorenog društva“, i  njegovih  najžešćih i najdosljednijih neprijatelja - Nacional-boljševika, ni na koji način ne proizlazi iz racionalnih temelja. Pri tom pitanju pomogli su radovi tradicionalista, prije svega Renea Guenona i Juliusa Evole. I Guenon i Evola detaljno tumače mehaniku cikličkog procesa, u kojoj dolazi do degradacije elementa zemlje (i sukladno tome ljudske svijesti), u profanoj (de-sakralnoj) civilizaciji, dok se kao jednom od posljednjih faza degradacije smatra se suvremeni „racionalizam“, sa svim svojim logičkim posljedicama. Iracionalno je smatrano od strane tradicionalista, ne kao čisto negativna i pogrdna kategorija, već kao ogromno područje realnosti, koje nije podložno čisto analitičkim, racionalnim metodama. Prema tome, tradicionalna doktrina po tom pitanju ne osporava zaključke liberala Poppera, već se slaže s njima, preokrećući vrijednosti u potpune suprotnosti. Tradicija se temelji na nadracionalnom znanju,  na inicijacijskim ritualima, težnjama ka produbljenu svijesti, i doktrinama izraženim u simbolima. Diskurzivni razum ima tek pomoćni karakter, te stoga nema nikakvo presudno značenje. Centar težišta tradicije leži u sferi ne samo iracionalnog, već i neljudskog, pri čemu se radi ne o intuiciji događaja, slutnjama ili pretpostavkama, već o pouzdanosti iskustva osobitog inicijacijskog tipa. Iracionalno, se prema Popperu otkriva kao središte doktrine neprijatelja otvorenog društva, zapravo, to nije ništa drugo, već os sakralnog, osnova tradicije. Ako je tako, različite anti-liberalne ideologije, uključujući i „lijeve“ revolucionarne ideologije, moraju imati zajedničku poveznicu s tradicijom. Ako je u slučaju „krajnje desnih“ i hiper-konzervativnih ideologija to očigledno, u slučaju „lijevih“ to je problematičnije. Već smo se dotakli te stvari kada smo pričali o konceptu „boljševizma“. No postoji još jedna stvar: revolucionarne anti-liberalne ideologije, posebice komunizam, anarhizam i revolucionarni socijalizam, predlažu radikalno uništenje ne samo kapitalističkih odnosa, već i takvih tradicionalnih institucija, kao što su monarhija, crkva, religiozno-kulturne organizacije. Kako pomiriti taj aspekt anti-liberalizma s tradicionalizmom?

Znakovito, da je sam Evola ( i do neke mjere Guenon, iako je to teško sa sigurnošću reći, jer njegov odnos prema „lijevom“ nije bio jasno formuliran, kao kod Evole, koji je sebe otvoreno smatrao  radikalnim konzervativcem i krajnjim desničarom) poricao tradicionalni karakter revolucionarnih doktrina i smatrao ih najvišim izrazom duha modernosti, degeneracije i pada. Međutim, bilo je razdoblja u Evolinom osobnom životu – najranije i najkasnije – tijekom kojih je imao gotovo nihilističke, „anarhističke“ poglede u odnosu na okolnu stvarnost, predlažući ništa drugo već „jahati tigra“ tj. solidarnost sa silama raspada i kaosa, kako bi se prevladala kritična točka „pada Zapada“. Ali to nije toliko slučaj povijesnog iskustva Evole kao političke figure.  Mnogo važnije, što je u svojim djelima čak i srednjeg, maksimalno „konzervativnog“ razdoblja, stalno naglašavao potrebu obraćanja k osobitoj ezoteričnoj tradiciji, koja se, blago rečeno, sasvim ne uklapa u monarhijsko-klerikalne modele, svojstvene njemu politički bliskim europskim konzervativcima. Nije u pitanju samo njegovo anti-kršćanstvo, nego i povećan interes za tantričke tradicije i budizam, što se u okvirima hinduističkog tradicionalnog konzervatizma smatra prilično heretički i subverzivno. Osim toga, sasvim su skandalozne Evoline simpatije prema takvim osobama kao što su Giuliano Kremmerz, Maria Naglowska i Aleister Crowley, koje je Guenon nedvojbeno pribrojao u „kontra-inicijaciju“, k predstavnicima negativnog, destruktivnog protoka u ezoterizmu. Evola stalno govori o „tradicionalnoj ortodoksiji“ i snažno kritizira subverzivna učenja „ljevice“, te se tako izravno okreće očitom krivovjerju. I još značajnija činjenica, što je samog sebe uračunao u ezoterike, koji slijede „lijevi put“(„stazu lijeve ruke“). Ovdje smo došli do specifične točke, povezane s metafizikom Nacional-boljševizma. Suština je u tom, što se u tom protoku (trendu lijevog puta)   na paradoksalan način spajaju ne samo političke suprotnosti – („desne“ i „lijeve“), ne samo međusobno isključivi, na prvi pogled, filozofski sustavi (idealizam i materijalizam), već i dvije linije u samom tradicionalizmu – afirmativna (ortodoksna) i negativna (subverzivna). Evola se u tom smislu pokazuje kao vrlo značajan autor, iako u njegovim metafizičkim učenjima i političkim stavovima postoji određen nesklad, koji se temelji, prema našem mišljenju, na nekim inercijskim predrasudama, svojstvenim „krajnje desnim“ krugovima Srednje Europe toga vremena.

U svojoj sjajnoj knjizi o tantrizmu, pod nazivom „Joga moći“, Evola opisuje inicijacijsku strukturu tantričkih organizacija (Kaula) i svojstvene im hijerarhije (5). Ova hijerarhija je vertikalna u odnosu na svetu hijerarhiju, svojstvenu za hinduističko društvo. Tantra ( isto kao i budističke doktrine), kao i sudjelovanje u traumatičnim inicijacijskim iskustvima, poništavaju cijeli sustav uobičajenog načina funkcioniranja, tvrdeći da „onaj tko ide kratkim putem, ne zahtijeva vanjsku podršku“. U tantričkom lancu apsolutno je nevažno, tko je Brahman (viša kasta) i tko je Čandala (niža kasta). Sve zavisi od uspjeha u provedbi složenih inicijacijskih operacija i o realnosti transcendentalnog iskustva. Ta vrsta „lijeve sakralnosti“ , zasnovana je na uvjerenju u nedostatnost, degeneraciju i otuđenje uobičajenih sakralnih institucija. Drugim riječima, „lijevi ezoterizam“ suprotstavlja sebe „desnom ezoterizmu“, ne iz čiste negacije, već iz vlastitog paradoksalnog uvjerenja, koje inzistira na autentičnosti iskustva i konkretnoj transformaciji. Očito, da tu realnost „lijevog ezoterizma“ srećemo kog Evole, i kod onih mistika koji su bili pioniri socijalističkih i komunističkih ideologija. Uništavanje crkava nije samo negacija religije, to je posebna ekstatična forma religioznog duha, koji inzistira na apsolutnosti, konkretnoj transformaciji „ovdje i sada“. Fenomeni starovjerske samopožrtvovnosti ili hlistovskih obreda pripadaju ovoj kategoriji. Sam Guenon u svom članku pod nazivom „Peta Veda“, posvećenom tantrizmu, govori da će u posebnim cikličkim periodima, usko vezanim za kraj „Željeznog doba“, „Kali-Yuge“, mnoge drevne tradicionalne institucije izgubiti svoju vitalnost te će stoga metafizička realizacija zahtijevati posebne neortodoksne puteve i metode. Dakle, nauk o Tantri naziva se „Peta Veda“, usprkos činjenici što postoje samo četiri Vede. Drugim riječima, koliko tradicionalne konzervativne institucije degeneriraju – poput monarhije, crkve, društvene hijerarhije, kastinskog sustava itd. – toliko aktualnije postaju osobite, opasne i riskantne inicijacijske prakse, povezane sa „lijevim putem“   ( „putem lijeve ruke“).

Tradicionalizam svojstven Nacional-Boljševizmu, u najopćenitijem smislu, jest svakako „lijevi ezoterizam“, ponavljajući u osnovnim crtama principe tantričke Kaule i doktrine „destruktivne transcendencije“. Racionalizam i humanizam individualističkog tipa, iznutra je porazio čak i one organizacije suvremenog svijeta, koje u sebi nominalno nose sakralni karakter. Uspostava pravih razmjera tradicije nemoguća je putem postupnog poboljšanja društvene sredine.  Taj put „ezoterizma desne ruke“ unaprijed je određen u eshatološkoj situaciji. Ovim toga, težnja k evoluciji i postepenost samo pridonose ekspanziji liberalizma. Prema tome, Nacional-boljševičko shvaćanje Evole naglašava prihvaćanje onih momenata, koji su izravno povezani sa „lijevom rukom“, traumatičnom duhovnom realizacijom u konkretnom revolucionarnom i transformacijskom iskustvu, izvan konvencija i običaja koji su izgubili svoje sveto-sakralno opravdanje.

Nacional-boljševici shvaćaju „iracionalno“ ne prosto kao „neracionalno“, već kao „agresivno i aktivno uništenje racionalnog“, kao borbu protiv „svakodnevne svijesti“ ( i „svakodnevnog ponašanja“), kao uranjanje u stihiju „novog života“, osobite magične egzistencije „drugačijeg čovjeka“, koji je odbacio sva vanjska ograničenja i norme.

 

7. TREĆI RIM – TREĆI REICH – TREĆA INTERNACIONALA

 

Među različitim doktrinama „neprijatelja otvorenog društva“ samo su dvije bile u mogućnosti ostvariti privremenu pobjedu nad liberalizmom: sovjetski( i kineski) komunizam i srednjeeuropski fašizam. Između njih se kao jedinstvena i nerealizirana povijesna mogućnost, kao tanak sloj političara, pojavljuju Nacional-boljševici, prisiljeni djelovati na periferiji fašista i komunista, i osuđeni na neuspjeh integriranja svoje ideološke i političke djelatnosti. U njemačkom Nacional-socijalizmu fatalno je prevladala bavarsko-katolička linija Hitlera, dok su Sovjeti tvrdoglavo odbijali otvoreno proglasiti mističnu pozadinu svoje ideologije, čime su duhovno obeskrvili i intelektualno kastrirali boljševizam. Fašizam je pao prvi, a zatim je na red došla posljednja anti-liberalna utvrda – SSSR. Na prvi pogled, u 1991. godini zatvorena je posljednja stranica geopolitičkog sukoba sa Mamonnom, demonom atlantističkog Zapada, izopačenim „anđelom kozmopolitskog kapitala“. Međutim, s time je postala kristalno jasna, ne samo metafizička istina Nacional-boljševizma, nego i apsolutna povijesna ispravnost njegovih prvih predstavnika. Jedinstven politički diskurs 20-tih i 30-tih godina nije izgubio na važnosti i danas, to su tekstovi ruskih Euroazijaca i njemačkih „lijevih“ konzervativnih revolucionara. Nacional-boljševizam posljednje je utočište „neprijatelja otvorenog društva“, ako ne želite ustrajati na zastarjelim, povijesno neadekvatnim i u cijelosti neučinkovitim doktrinama. Ako „krajnja ljevica“ odbije biti privjesak za prodaju oportunističkoj socijal-demokraciji, ako „krajnja desnica“ ne želi služiti kao poligon za novačenje ekstremnog krila represivnog aparata liberalnog sustava, ako ljudi vođeni vjerom ne nalaze zadovoljstvo u moralno siromašnim surogatima, koji ih podčinjavaju priglupim svećeničkim kultovima ili primitivnom neospiritualizmu - tada svi oni imaju jedan put : Nacional-boljševizam.

Iznad „desnice“ i „ljevice“, jedna je i nedjeljiva revolucija, u dijalektičkoj trijadi „Treći Rim – Treći Reich – Treća Internacionala“.

Carstvo Nacional-boljševizma, Regnum, Imperija posljednjih vremena – to je savršena realizacija najveće revolucije povijesti, kontinentalne i univerzalne. To je povratak anđela, uskrsnuće heroja, pobuna srca protiv diktature razuma. To je posljednja revolucija, djelo akefala, bezglavog nositelja križa, srpa i čekića, okrunjenog vječnom svastikom sunca.

 

Bilješke:

 

(1) – Posljednjih godina sovjetskog režima termin „Nacional-boljševik“ označavao je nekoliko konzervativnih krugova Komunističke Partije Sovjetskog Saveza tj. tzv. „etatiste“(„statiste“), i u tom smislu riječ je poprimila pogrdan smisao. No, ti kasno sovjetski Nacional-boljševici se, kao prvo, nikada nisu složili sa tim nazivom, a kao drugo, nikada nisu pokušali suvislo izložiti svoje poglede, pa čak ni u grubo razložiti svoj svjetonazor. Naravno, takvi „Nacional-boljševici“ su na određen način bili povezani s političkom linijom 20-tih i 30-tih godina, no ta je veza, prije svega bila utemeljena na inerciji te nikada nije racionalno realizirana.

 

(2) – Dok se prva tri pojma („objektivni materijalizam“ ili samo „materijalizam“, „objektivni idealizam“ i „subjektivni idealizam“) naširoko koriste, pojam „subjektivni materijalizam“ treba dodatno objasniti. „Subjektivni materijalizam“ je svjetonazor tipičan za potrošačko društvo,  u kom je zadovoljenje individualnih potreba materijalnog i fizičkog karaktera temeljna motivacija pojedinca za njegove postupke. Pri tom se sva realnost ne nalazi u svjesnoj strukturi individua (kao u subjektivnom idealizmu), nego u njegovim individualnim osjetima, nižim emocijama, strahovima i užicima, u donjim slojevima čovječe psihe, povezanim s vegetativnom, tjelesnom razinom. U filozofskom smislu to odgovara senzualizmu i pragmatizmu, kao i nekim psihološkim školama kao što je freudizam. Usput, svi pokušaji političkog revizionizma u komunističkom pokretu, počevši od „mahizma“(utjecaj Ernsta Macha na komunizam) i bernsteinizma do eurokomunizma, na filozofskoj razini bili su popraćeni primjenom subjektivističkog pristupa i različitih verzija „subjektivnog materijalizma“, čega je  posljednja manifestacija freudo-marksizam.

(3) – Sa suprotne strane proizlazi obrnut proces: revizija Kanta od strane socijal-demokrata, lijevi liberali i progresivisti otkrivaju svoju bliskost desnim konzervativcima koji prepoznaju tržišne vrijednosti, slobodu razmjene i prava čovjeka.

(4) – Katastrofalnu pobjedu hitlerovske bavarsko-austrijske, slavenofobne linije, Niekisch je proročki raspoznao 1932. godine, što je razložio u svojoj knjizi „Hitler- loša sreća za Njemačku“. Gotovo je nevjerojatno, da je Niekisch tada prorokovao sve tragične posljedice pobjede Hitlera za Rusiju, Njemačku i ideju Trećeg puta u cjelini.

(5) – Značajno da je opis tantričkih sekta na čudan način sličan europskim eshatološkim strujama, ruskom raskolničkom retorikom, hlistizmom i revolucionarnim organizacijama.