Pojmovi Istoka i Zapada izmiču definicijama. To ne znači da su ovi pojmovi lišeni svake stvarne osnove. Štoviše, oni predstavljaju nepobitnu političku realnost a njihov antagonizam nesumnjivo čini jedan od glavnih motiva moderne političke povijesti. Nesumnjivo je da Istok i Zapad imaju svoje utemeljenje u povijesti, premda, kako je to već rečeno, njihov značaj ne bi trebalo precjenjivati.

Baš kao Sjever i Jug, Istok i Zapad ostaju čvorišne točke povijesti, koje određuju njene osi. Same nepodložne definicijama, one definiraju i determiniraju povijest; povijest se odvija u relacijama koje su njima zadate. Četiri su strane svijeta, i četiri su ciklusa vremena također, koji teku silaznim, progresivno degradirajućim tokom.

Sjever i Jug, pri tom, imaju neusporedivo veći značaj. To je primjetno već od najranijih vremena. Migracije naroda i rasa, sakralna geografija i toponomastika, uloga koju ove strane svijeta imaju u tradicijama i predajama raznorodnih, ali iznad svega indoeuropskih naroda, to veoma nedvosmisleno potvrđuju. Značaj osi Sjever-Jug, kao u našoj epohi, može biti pomračen, potisnut, ali on time ne postaje manje realan ni manje bitan. Os Sjever-Jug ostaje vertikalna os povijesti i sakralne geografije. Nasuprot tome, dualizam Istok-Zapad ne samo da ima skromnije značenje i smisao, već je i pozniji od ovog prvog. On, u najboljem slučaju, pripada povijesti i njenim kontingencijama; dualizam Sjevera i Juga je prahistorijski ili, čak prije, nad- i meta-historijski.

U svojoj studiji Planetarna napetost između Istoka i Zapada i sučeljavanje Zemlje i Mora, Carl Schmitt uočava da „sučeljenost Istoka i Zapada nije polarna sučeljenost. Zemlja ima Sjeverni i Južni Pol, ali nema ni Istočni ni Zapadni. Geografska sučeljenost Zapada i Istoka u uvjetima naše planete nije nešto fiksno i statično; to je samo dinamičan odnos vezan za dnevno 'opadanje svjetlosti'“

 

 

 

„Drang nach Osten“

 

 

 

 

 

Os Istok–Zapad određena je dnevnom putanjom Sunca. Narodi koji stupaju na scenu povijesti kreću se istim smjerom (od istoka ka zapadu, a ne obrnuto). Predstavlja li ova putanja – kako je to, među mnogim drugim, smatrao veliki engleski geograf Mackinder – i glavnu putanju povijesti, njenu „geografsku os“?

Nema sumnje da doticaji, ali iznad svega sukobljavanja Istoka i Zapada čine veoma staru i važnu temu povijesti, motiv koji se, uostalom, neprekidno ponavlja. Stalnoj prijetnji sa Istoka – kakvu oličavaju nomadski narodi, poput Skita, Huna ili Gota – odgovaraju pokušaji Zapada da sebi podčini Istok, da ga kolonizira. Zajedno sa vojnama, ka Istoku se, u dugim kolonama, kreću i misionari, koji ne donose sobom samo svijetlost nove vjere ili jedne političke, imperijalne ideje.

Ista pitanja, premda preimenovana u nešto drugačije termine – prevedena na nov jezik – projektiraju se sve do našeg doba. Nasuprot malom poluotoku na zapadu kontinenta, koji je domovina gradova i urbanih civilizacija, stoje bezmjerna prostranstva stepa i ravnica. Danas je to bivši sovjetski istok, iznad svega Rusija. Hitlerov Drang nach Osten ima svog neposrednog prethodnika u Napoleonu – oba se završavaju istim ishodom: prividnim trijumfom, potom katastrofom. Poraz je posljedica nemogućnosti ovladavanja ogromnim prostorom što se autohtonom stanovništvu, opet, i ne postavlja kao problem. Zaplet je u velikim bitkama Istoka i Zapada možda uvijek isti, ali su akteri u njemu uvijek novi: Grci protiv Perzijanaca, Rimljani i Romeji protiv Skita i Sarmata, Germani protiv Slavena... I, još prije: Danajci protiv Troje. Značaj ove teme ipak ne treba precjenjivati, još manje apsolutizirati (na način na koji to čine Mackinder i njegovi utjecajni sljedbenici), jer će nam to zapriječiti uvid u druge i ništa manje važne „osi povijesti“, poput one koja povezuje Sjever sa Jugom. Drevni Ahajci dolaze sa sjevera i sjeveroistoka (a ne sa zapada) i prvobitno su bili stočari i „mrzitelji gradova“, slično vedskim Arijima koji osvajaju indijski potkontinent, rušeći drevnu, urbanu i merkantilnu, dravidsku civilizaciju.

Istok i Zapad pri svemu tome ostaju nejasni pojmovi, koji izmiču definicijama, pa čak i bližim određenjima. Nejasne su također i linije koje ih dijele, i to tim više što se vraćamo dublje u prošlost. Dravidski Mohendžo Daro „zapadniji“ je od Sparte, mikenska kultura „istočnija“ je od Troje. Isto važi i za latensku (keltsku) kulturu u odnosu na Rim. Ni kod Herodota, koji ima ambiciju da opiše „ranije dodire Istoka i Zapada“ i objasni uzroke njihovih ratova, granice još uvijek nemaju onu čvrstinu koju će steći u poznijim periodima: one prije odvajaju poznato od nepoznatog nego Istok od Zapada. Jedna od njih je i granica koju čini rijeka Istar (Dunav), razdvajajući Trakiju od zemlje skitskih Sigina, od Skitije koje se „proteže sve do Veneta na Jadranu“: „... izgleda da se preko Istra nalazi jedna beskrajna pustinja“. I također: „Tračani pričaju da u predjelu preko Istra zemljom gospodare pčele, od kojih se ne može dalje proći.“

Herodot je, usprkos tome, jasnije sagledavao Istok, njegova plemena, narode i običaje nego mnogi potonji autori. Njegovo djelo i u tome ostaje uzorno, ali smo još daleko od toga da bude u potpunosti rastumačeno.

 

 

 

Zid sačinjen od „uzajamnog straha i planina“

 

 

 

 

 

Tacit se, naprotiv, prihvaća opisati Rimu neprijateljsku i barbarsku Germaniju – Germaniju koju, po njegovim riječima, „od Sarmatije i Dakije odvajaju uzajamni strah i planine“ – ne i Sarmatiju. On je, uostalom, i ne opisuje na osnovu osobnog uvida nego izvještaja starijih autora, što dovoljno govori samo za sebe. Prisk, koji prelazi Dunav dolazeći u zemlju Limiganata (današnji Banat i Bačka) kako bi posjetio Atilin dvor, također stupa u nepoznatu zemlju. Slično Tacitu, koji često ne razlikuje Gale od Germana i ne zna reći treba li Venete (pretke Slavena) računati u Germane ili Sarmate, ni Prisk ne zna kojim jezikom govori lokalno stanovništvo. Zid „uzajamnog straha“ ovdje je još čvršći i neprovidniji nego kod Tacita. Vrijedno je spomenuti i činjenicu da se Prisk nalazi u diplomatskoj misiji: pišući o Hunima, on zapravo govori o neprijatelju. Da li je, na primjer, njegov opis Atilinog pogreba – praćenog ritualima nenadmašne surovosti – zaista samo nepristran izvještaj očevica ili pravi primjer političke propagande onog doba?

Snažnija od limesa koji je dijelio „civilizirane“ od „barbara“ je granica koju utvrđuje vjera. Podjela na zapadno i istočno kršćanstvo ostaje dublja od one koja je podijelila zapadni svijet, već uslijed činjenice da je protestantizam samo hereza ponikla u krilu katoličke crkve. Pokušaj da se podjela na Istok i Zapad tumači načinom vladavine i pravda političkim razlozima – karakterističan ne samo za naše doba već i za pojedine helenske povjesničare– podjednako je neodrživ i danas koliko i u vrijeme peloponeških ratova. Tirane antičkog svijeta, baš kao i imperatore kasnog Rima, ili pojedine prinčeve iz razdoblja talijanske renesanse, valjalo bi u tom slučaju svesti pod pojam izvornog orijentalnog despotizma. Sparta nimalo ne odgovara demokratskom idealu, što ne sprečava Platona da joj se divi, stavljajući njeno aristokratsko uređenje visoko iznad atenske demokracije. Trebali bi također zapostaviti čitave povijesne epohe, poput europskog Srednjovjekovlja ili totalitarnih režima XX stoljeća. Skiti, nasuprot tome, ako možemo vjerovati opisima grčkih pisaca, žive slobodnije nego Grci. Primjer mnogo čišće demokracije od one koju uspostavljaju trgovačke republike Mediterana možemo naći u instituciji slavenske Skupštine.

Mackinder svakako nije ni prvi ni posljednji koji je nastojao da temi sukoba Istoka i Zapada pripiše rasne konotacije: „Skiti iz Homerovih i Herodotovih priča, 'koji piju mlijeko od kobile', imali su iste životne ideale i pripadali istoj rasi kao i kasniji stanovnici stepe“. Tim „kosookim“ i „nemilosrdnim hordama konjanika bez ideala“, po ovom autoru, suprotstavljaju se bijeli dolihokefali zapada, sjevera i juga Europe. Plod te milenarne borbe protiv zavojevača sa Istoka su zapadne kulture gradova, suvremena urbana civilizacija uopće. Skiti, međutim, suprotno onom u što je vjerovao Mackinder, uopće nisu bili „kosooki“ nego gotovo čistokrvni Indoeuropljani; Huni i Goti bijahu šarolik savez najrazličitijih rasa, etnosa i naroda. Urbane civilizacije su, osim toga, postojale i mnogo prije najezdi Huna ili Skita, pa čak i prije indoeuropskih migracija. Njihove tragove nalazimo u europskom Podunavlju i u dravidskoj Indiji, te u Sredozemlju, u vidu stare iberske i kritske civilizacije. Okončala su ih upravo osvajanja bijelih i dolihokefalnih Indoeuropljana. Sjećanje na to sadržano je u Homerovoj povijesti trojanskog rata.

 

 

 

Zemlje koje tonu u večernjoj svjetlosti

 

 

 

 

 

Svi mi znamo što je to Istok. Raskošne palače i kićeni hramovi, zemlje kao što su nepristupačni Tibet ili divlja, surova Mongolija. – Bagdad i Babilon, gradovi načičkani minaretima i zlatnim vratima, čije tijesne ulice i bazari vrve od tamnoputih trgovaca i kosookih neznanaca.

Istok se, pred našim očima, pojavljuje u drevnom sjaju, sjaju koga je opisao još Herodot, kao povjesničar ali i kao putnik, a potom i mnogi drugi pustolovi, poput Marka Pola, sve do Ferdinanda Osendovskog ili Aleksandre O’Nil. Nepregledne pustinje i oaze u kojima se zaustavljaju karavane, vrletne planine i beskrajne ravnice, domovine ratnika-konjanika ili onih koji se kreću na devama... Svijet koji ne prestaje zapanjivati i stvarati užase i kraljeve, čarobnjake i osvajačke horde. On također ne prestaje izazivati strah i sumnjičavost. Danas je to jedan opustošeni Istok, ali i nadalje Istok za koga je upamćeno da je još doskora stvarao basnoslovna carstva i obrazovao vojske koje su plavile sve pred sobom, poput onih koje su predvodili Darije, Atila i Džingis kan.

Nasuprot njemu, u drugačijem svjetlu, izranja Zapad. Zapad je domovina gradova-republika i malih kneževina, pomorskih zemalja koje tonu u večernjoj svjetlosti. To su prije svega Iberija i Zapadni Mediteran, potom i Istočni Mediteran, a u mnogo kasnijem periodu Britanija. Plitka mora i uski tjesnaci; prijevoji i klanci u koje se sabijaju vojske čija se sudbina odlučuje u jednom jedinom trenu, u odsudnim bitkama, kakva je, recimo, bitka kod Termopila. To je šarolika i uska oblast u kojoj se stvaraju moćne flote, i iz koje se suvereno vlada morima. Takav Zapad ima svoju predhistoriju, uglavnom zaboravljenu, s drevnom lukom Cadiz u Iberiji, i mnogim drugim gradovima i trgovačkim kolonijama mediteranskih civilizacija, čije tragove i danas zatičemo po Sredozemlju. Kartaga je njihov praobrazac, civilizacije Krete i stare Iberije također. Zapad, koji ne bi trebalo identificirati s Europom koja, još od najranijih vremena, ima središnji položaj. Za Helene, „Europa“ je svijet sjeverno od Grčke i Mediterana, koji isključuje Heladu. „Europa“, to su zemlje u zaleđu trgovačkih kolonija, nastanjene „barbarskim“ narodima: Skitima, Germanima i Keltima, Kontinent koji stoji nasuprot Atlantiku i Mediteranu. („Zapad“ Helena nema mnogo zajedničkog sa civilizacijom koja nastaje u novom vijeku i sama sebe krsti tim imenom; tim su se pojmom još od Herodota naprosto označavale zemlje koje se prostiru zapadno od Perzije, od Egipta i Mezopotamije.)

Istinski Zapad je onaj koji izrasta sa epohom prekomorskih putovanja, sa Kristoforom Kolumbom, Amerigom Vespuccijem, Vasco da Gamom, Magellanom... Posljedica tih otkrića je obrazovanje jednog novog svijeta, u potpunosti okrenutog morima i oceanu, koga prije svega čine Iberija (Španjolska i Portugal), a zatim i Britanija sa sjevernoameričkim „otokom“. Ono što sasvim ne polazi za rukom ni Portugalu ni Španjolskoj –  jest da izvrše potpunu preorijentaciju s Kopna na More –  to uspijeva Engleskoj, i to negdje na početku XVII stoljeća. Zapad se potom brzo širi na skoro čitavu zemljinu hemisferu, iznad svega Atlantik, sa zemljama koje ga okružuju, i čini pravu suprotnost, a nerijetko i otvorenog neprijatelja kontinentalnoj Europi. Njihov antipod i protuteža je drevni Istok koji veoma brzo, kada je u pitanju raspodjela moći, gubi svoj pređašnji značaj, postajući lak plijen kolonizatorima i pomorcima sa Zapada. Na Zapadu se iznova obrazuju talasokratske (pomorske) i merkantilne imperije, ovog puta uistinu planetarnih dimenzija i značaja. Ne čudi nas što će svega par stoljeća kasnije Zapad pokušati stvoriti prvu globalnu civilizaciju, civilizaciju koja će poželjeti da se, mimo svih rasnih, etničkih i kulturnih razlika, proširi na čitav svijet.

 

 

 

Planetarni „Rat Mora protiv Kopna“

 

 

 

 

 

U već spomenutoj studiji o sučeljavanju Istoka i Zapada, Carl Schmitt se poziva na jedan povijesni primjer: „srpnja 1812. godine, kada se Napoleon približavao Moskvi, Goethe je napisao panegirik navodno kraljici Mariji Lujzi, a u stvari njenom suprugu – francuskom imperatoru:

„Tamo gdje su tisuće ljudi smetene, sve rješava jedan čovjek (Napoleon).

Njemački pjesnik nastavlja, imajući u vidu globalni aspekt sučeljavanja Kopna i Mora:

„Ono nad čim su tmurna stoljeća dugo promišljala,

On (Napoleon) sažme najsjajnijim duhovnim pogledom.

Sve ništavno se smrvilo u prah,

Samo su More i Kopno tu presudni.“

 

(“Worueber trueb Jahrhunderte gesonnen

Er uebersicht’s im hellsten Geisteslicht.

Das Kleinliche ist alles weggeronnen,

Nur Meer und Erde haben hier Gewicht.”)

I dalje: „Tako je Goethe, tipični predstavnik Zapada, u ljeto 1812. godine načinio svoj izbor u korist Kopna, Zemlje protiv Mora.“

Povijest planetarnog sučeljavanja Istoka i Zapada, kako tvrdi Carl Schmitt, u svoj svojoj punoći može se svesti upravo na temeljnu dvojnost ovih elemenata: Zemlje i Vode, Kopna i Mora. Planetarni rat Mora protiv Kopna, to je ključ za stoljetnu sučeljenost Istoka i Zapada. Ali, treba imati na umu da ta napetost nije ni polarna ni statična: u Goetheovo vrijeme Francuska je bila Zapad i Kopno (ili, drugim riječima, predstavnik kontinentalnog Zapada), danas je, kao i gotovo cijela Zapadna Evropa, More.

Svi ostali pokušaji da se razlike između Istoka i Zapada, bilo političke bilo kulturne, objasne drugim razlozima, pokazali su sasvim uvjetnu i ograničenu vrijednost. Jedan od njih je i onaj da se temeljne razlike Istoka i Zapada tumače ikonografski (u smislu „ikonografije prostora“ Johna Goodmana), dakle razlikama u odnosu prema slici, gdje Istok tradicionalno nastupa kao protivnik vizualnog prikazivanja, slika i ikona, a Zapad kao njihov branilac.

Goethe je, po riječima Schmitta, „bio tipični predstavnik Zapada“ ali je, u ljeto 1812. bio na Napoleonovoj strani: „za njega, bila je to strana Kopna, Zemlje (...) Njemački pjesnik se iskreno nadao da će Zapad ostati oličenje kopnene, kontinentalne sile, da će Napoleon kao novi Aleksandar silom povratiti priobalne teritorije Mora i da će tada Kopno doći do punog izražaja“.

Uopće, u kulminacijskim trenucima povijesti, primjećuje Schmitt, sukobi zaraćenih sila pretvaraju se u ratove stihije Mora protiv stihije Kopna: „To su primijetili već ljetopisci rata između Sparte i Atene, Rima i Kartage.“ Nekad, ovi sukobi bili su ograničeni na sredozemnu oblast, ali tzv. novi vijek daje ovoj borbi sasvim novu kvalitetu, uvodeći u borbu protiv Svjetskog Kopna ne više samo civilizacije Mora već i civilizacije Oceana, (između jednih i drugih postoji konceptualna razlika). Tipičan primjer takve civilizacije Oceana jeste Engleska, od početka epohe prekomorskih osvajanja, ili, u današnje vrijeme, SAD, koje svoju moć također zasnivaju na dominaciji Svjetskim Oceanom.

Carl Schmitt se, ovim razmatranjima, nastavlja na ideje velikog engleskog geografa Mackindera, koji govori o ratu mora protiv „Središnjeg Kopna“, protiv „Središnje zemlje“, čije srce čini Rusija. Inače, sama formula „Rata Mora protiv Zemlje“ pripada francuskom admiralu Kasteksu, koji je, u ovoj jednostavnoj formuli, sažeo osnovni motiv svjetske povijesti. Treba reći da ovdje nije u pitanju samo „oblik moći“ – svaka država, svaka civilizacija zasniva svoju moć na razvijanju jednog od ova dva principa – već da je, prije svega, riječ o dva fundamentalna aspekta ljudske egzistencije. U pitanju su dva međusobno isključiva modusa ljudskog bivstvovanja na zemlji.

Princip Mora (ili Oceana), u krajnjem, ovdje simbolizira stihiju, promjenljivost, nestalnost, kaos. – Princip Kopna, naprotiv, statičnost, nepromjenljivost, Red.

Simbol čovjekovog bivstvovanja na moru je Brod, simbol čovjekovog statičnog bivstvovanja na zemlji je Dom. Iz principa Mora izvodi se princip tehnike, i to tehnike „odvojene od svih normi tradicije“ (Arnold Toynbee). Stoljetni Rat Mora protiv Zemlje, međutim, nije nešto anakrono. Prema predviđanju Schmitta, „sučeljavanje Kopna i Mora (kao Oceana) dostići će konačni svjetsko-historijski obim tek kada čovječanstvo osvoji cijelu planetu“.

Iste principe, najzad, moguće je razvijati i od onog trenutka kad čovječanstvo stupi u svoju kozmičku eru: buduće kozmičke civilizacije biće građene ili po principu otočnih i trgovačkih, „merkantilnih imperija“, ili po principu statičnog bivstovanja čovjeka na zemlji, na osnovu kojih se grade velika kontinentalna carstva. Razlika koja razdvaja jedne od drugih i tada će biti ona koja razdvaja Dom i Brod.

 

 

 

„Bog stvara kraljeve“

 

 

 

 

 

Moglo bi se pomisliti da je opravdano staviti znak jednakosti između telurokratskih carstava (telurokracija=vladavina kopnom) i telurskih, htonskih civilizacija, u onom smislu u kome je ove pojmove razvijao Johann Jakob Bachofen.

Ali, ipak nije tako: premda se razvijaju na Zemlji, telurokratske imperije počivaju upravo na ideji trijumfa nad stihijom kopnenog, zemaljskog. U samoj njihovoj osnovi leži ideja Prostora, i to Prostora koji je uređen i posvećen, sakraliziran, njihov princip je zato prije svega uranski, nebeski, nego zemaljski. Otuda činjenica da su sve velike telurokratske imperije predstavljale sakralizirane cjeline, (o čemu svjedoče pojmovi kao što su Sveta Rusija ili Sveto rimsko-njemačko carstvo). Upravo na tome počiva drevno vjerovanje da kraljevske loze vode poreklo od bogova. Tako  Joseph de Maistre piše: „Bog stvara kraljeve, doslovno. On odgaja kraljevske loze; usavršava ih nasred oblaka koji prikriva njihovo porijeklo. One se potom pojavljuju ovjenčane slavom i počastima; sâme sebe postavljaju – i to je najveći znak njihovog legitimiteta. Kao da se sâme od sebe uzdižu, bez sile, s jedne strane, i bez jasne odluke, s druge. To je neka vrsta veličanstvene mirnoće koju nije lako riječima izraziti. Čini mi se da bi legitimna uzurpacija bila primjereni izraz (da nije suviše smjeo) za točno označavanje te vrste porijekla „dolaska na vlast onih“ koje vrijeme hita osvijestiti” (J. de Maistre, Essai sur le principe générateur des constitutions politiques).

Sve to ne važi za talasokracije u kojima nema ni traga ideje sakralnog autoriteta države. Trgovačke republike Mediterana, baš kao i sjevernoameričke republike, ostaju sasvim profane tvorevine, kojim upravljaju razum i interesi onih koji su, u osnovi, među sobom jednaki. Telurokracije su, u svom posljednjem značenju, Prostor koji je sakraliziran, posvećen; a talasokracije Vrijeme, sa svojom dinamikom, promjenljivošću, nestalnošću. Idealni tip ovih posljednjih stoga je merkantilna republika, idealni oblik telurokracije je carstvo, imperija koja se zasniva na sakralnom autoritetu države i njenog vladara. U ličnosti vladara se personificira sam sakralni princip; on nije samo predmet poštovanja već, doslovce, obožavanja, kao izabranik samog Boga, kao Božji Pomazanik.

Stihije Zemlje i Mora, uostalom, oduvijek se doživljavaju kvalitativno različito. Izrečeno jezikom mita, čovjek je „stekao svoju životnu okolinu upravo putem odvajanja Zemlje od Mora. More je ostalo skopčano sa opasnošću i zlom.“ More ostaje stihija, već uslijed činjenice da ono nije prirodan čovjekov ambijent. I dalje: „istaći ćemo činjenicu da je čovječanstvo moralo uložiti znatan napor za nadilaženje drevnog vjerskog užasa pred Morem“ (Carl Schmitt), o čemu, također, svjedoči biblijska Knjiga Postanka.

 

 

 

„Borba koja se vodi među ljudima“

 

 

 

 

 

Isti autor navodi jednu misao koju je napisalo vidovito dijete-pjesnik, Arthur Rimbaud, a koja glasi: „duhovna bitka je isto tako surova kao i borba koja se vodi među ljudima“. Suprotstavljenost ova dva osnovna načina ljudskog bivstvovanja na zemlji – pomorskog i kopnenog – jest apsolutna i beskompromisna. Ništa slično naravno ne postoji u prirodi: bilo bi apsurdno reći da postoji neprijateljstvo između morskih i kopnenih životinja. Rabin Isak Abranavel opisuje borbu koja se vodi između Levijatana (morske nemani) i Behemota (kopnene životinje), ali je ovo samo mitska transpozicija borbe koja se vodi između ljudi, između dva oprečna i nepomirljiva modusa ljudskog postojanja, konačno, između dva principa na kojima se grade države i civilizacije: „Behemot nastoji rastrgati Levijatana zubima i rogovima, dok Levijatan zatvara sa perajama čeljusti i nozdrve kopnene životinje, tako da ona ne može ni jesti ni disati...“

Sukob Istoka i Zapada, Kopna i Mora, a danas Kontinenta i Oceana zaista može doseći zastrašujući intenzitet: on leži u korijenu velikih svjetskih ratova i revolucija XX stoljeća. Ali sučeljenost Istoka i Zapada ostaje horizontalna os povijesti, nasuprot onoj vertikalnoj, koju oličava os Sjever-Jug. Značaj te osi, kako je već rečeno, može biti, kao u naše vrijeme, potisnut, pomračen, ali on time ne gubi svoju važnost.

Uopće, za razliku od sučeljenosti Istoka i Zapada, ovdje je u pitanju polarna sučeljenost a ispod nje se, u nizu mijena i metamorfoza, krije, u suštini uvijek ista napetost, kao vječno vraćanje istog. Upravo ovdje se, po riječima Schmitta, „uobličava Nomos Zemlje“, dok napetost između Istoka i Zapada, „između Kopna i Mora, samo prouzrokuje prirodni, objektivni kontekst u kome se taj Nomos oblikuje“.

Sučeljenost između Istoka i Zapada, kroz povijest, može poprimati različite vidove. Danas, mi se možemo složiti s tvrdnjom Dragoša Kalajića, izrečenom u njegovom Uporištu: da antagonizam Istoka i Zapada u naše vrijeme dobiva smisao antagonizma svijeta Tradicije i sveta anti-Tradicije, „pošto mi u  najvišim oblicima Istoka, prepoznajemo upravo posljednje ostatke indoeuropske civilizacije. U povijesti, u tim geografskim predjelima, izražene su posljednje konfiguracije indoeuropskih sadržaja (...) te su tom vrlinom ovi sadržaji i najduže odolijevali kontaminacijskim silama anti-Tradicije ili „modernog svijeta“. Ali time zalazimo u područje antagonizma, koji, za razliku od onog Istok-Zapad, nije historijski već metahistorijski, i koji nije proizveden ni uvjetovan historijom, već sam stvara historiju, i koji nije njen objekt već njen subjekt. Riječ je naravno o antagonizmu Sjever-Jug koji, kvalitativno i hijerarhijski, prethodi onom Istoka i Zapada.

 

 

 

Sveta strana svijeta, najbliža nebu

 

 

 

 

 

Iznad predjela povijesnog svijeta, u tami, počivaju arhaični predjeli Sjevera, u „vječitom“ ledu; Sjever je, za sve indoeuropske narode, zemlja praotaca, izgubljeni prazavičaj. Sve nam, kako piše Vergilije, dolazi od tih sjevernih naroda, od Hiperborejaca… Bili toga svjesni ili ne, Sjever za sve narode indoeuropskog porekla i tradicije, ima primordijalni, centralni značaj. Sjever koji, i u novom vijeku, ima sasvim različitu sudbinu, što potvrđuje uspon Ruskog carstva, potom Sovjetskog Saveza a danas Rusije. Rusija, naime, kako to u svojoj Povijesti i Utopiji lucidno uočava Emil Sioran, nije Istok nego Sjever:

„Ona (Rusija) proizvodi utisak da se tu suočavamo sa Sjeverom, ali nekim naročitim Sjeverom, nesvodljivim na analize, obilježenim učmalošću i nadom koji užasavaju, jednom mnogim eksplozijama ispunjenom noći, jednom zorom koju ćemo pamtiti. Kod tih Hiperborejaca čija prošlost, kao i sadašnjost, kao da pripada nekom drugom, a ne našem trajanju, nema ni traga od mediteranske frivolnosti i proizvoljnosti. Pred ugledom Zapada, oni osjećaju nelagodnost, koja je posljedica njihovog dugog buđenja iz usnulosti i njihove neistrošene snage: tu je u pitanju osjećanje manje vrijednosti snažnog čovjeka.“

Na Sjever pada sasvim drugačije svjetlo od onog koje obasjava tzv. povijesni svijet; teško je reći da li je to tama zimske noći ili svjetlost polarne zore. On nema povijesti u pravom smislu riječi, njegova drevna prošlost ostaje obavijena velom tajne. Treba vidjeti opis Sjevera kakav nam, na primjer, pruža knjiga Adama Bremenskog (1075) ili Kratka povijest Norveške (XIII stoljeće), sa dugovječnim i arhaičnim narodima, sa sirenama i narodima čarobnjaka, sa Scilom i Haribdom, te konačno strašnim vrtlogom koji označava sam kraj svijeta, smještenom već sjeverno od islandskih obala. Ispod njih je divlje šarenilo Juga: Afrika, ono što se u Herodotovo doba nazivalo Libijom i kuda su se, nešto kasnije, zapućivale rimske legije. Apstraktno govoreći, Sjever je sveta strana svijeta, strana svijeta „najbliža nebu“, Jug je njegov demonski antipod.

Od najranijih perioda traju migracije, osvajanja i seobe naroda Sjevera ka Jugu i njegovim toplim morima. Ona čine jedan značajan dio (proto)historije indoeuropskih naroda, čija se posljednja poglavlja ispisuju sa kolonijalnim osvajanjima. Ali, sve do novog vijeka, ta se osvajanja ne protežu naročito daleko na jug. Ona obuhvaćaju samo jedan uski pojas afričke obale, faktički zaobilazeći Arabiju i južni dio indijskog potkontinenta.

Sjever je, ponovimo to, ishodište i pradomovina indoeuropskih naroda. Odavde, sa krajnjeg sjevera, iz okolopolarnih oblasti, započinju migracije drevnih proto-Indoeuropljana ka jugu. Staroiranska Avesta, sveta knjiga mazdeanaca, pamti taj sjeverni „Arijski Raj“, Airyana Vaejo, koji je uništen glacijacijom, kao i petnaest sljedećih zemalja kojim ih je vodio put rasijavanja. Spisak tih zemalja, kako primjećuje Tilak u svojoj glasovitoj studiji Arktička pradomovina Veda, jest nesumnjivo autentičan jer su, između ostalog, „drevna perzijska i grčka imena (zemalja) sa ovog pregleda bila istaknuta na natpisima ahemenidskih kraljeva i u djelima grčkih pisaca posle svrgnuća dinastije Ahemenida od strane Aleksandra Makedonskog“.

 

 

 

„Nec plus ultra“

 

 

 

 

 

Opravdano je, međutim, postaviti i sljedeće pitanje: da li tek epoha novovjekovnih geografskih otkrića i prekomorskih osvajanja uključuje rubna područja, kakvo je na primjer oduvijek bio i sjevernoamerički kontinent, u svijest i povijest naroda Euroazije? Nije li se za njihovo postojanje znalo još i mnogo ranije, prije renesanse i prije Srednjovjekovlja, u Starom vijeku pa i prapovijesti, makar to znanje ne bilo opće, a potom se postepeno povlačilo u sfere nesvjesnog i/ili ezoterijskog znanja?

Baš kao i ratovi, kontakti između Istoka i Zapada morali su postojati još od najranijih vremena. Sjećanje na to nalazimo u drevnim predajama i mitovima, kakav je i mit o Atlantidi, kojeg je zabilježio Platon. Platon veoma jasno govori o „kopnu nasuprot otocima koje je okruživalo more“, u kome je moguće prepoznati samo američki kontinent. (Sjećanje na sjeverni prazavičaj sačuvano je u grčkom mitu o Hiperboreji ali i u drugim srodnim mitovima indoeuropskih naroda, i ne samo njih.) Doduše, nije uvijek moguće precizno razlikovati „stvarne“ od simboličkih kontinenata, zemalja i gradova, pobrojanih u svetim spisima, od Veda do Biblije. U njima se neprekidno ukrštaju sakralni i svjetovni planovi, fizička i sakralna geografija, fizika i metafizika. Ali, generalno, sve te basnoslovne zemlje nisu proizvod puke mašte – u pitanju je prije svega jedna tanka memorija, za koju je tek potrebno naći odgovarajuće ključeve.

U predajama mnogih europskih naroda, nalazimo spomen na „Zelenu Zemlju“, „Zemlju Mrtvih“, koja se nalazi negdje na Zapadu. To je „polumaterijalni svijet koji podsjeća na grčki Had ili židovski Šeol. To je zemlja sumraka i zalaska sunca iz koje običnim smrtnicima nema izlaza i u koju samo posvećenik može ući“ (Aleksandar Dugin: Misterija Euroazije). Rene Guenon tvrdi da je simbol „$“, koji danas predstavlja financijski amblem Amerike, samo pojednostavljen sakralni pečat, čije značenje se može prevesti kao: „nec plus ultra“ ili doslovno, „nema dalje“, a koji je prvobitno označavao zabranu prolaska kroz Heraklove stupove i plovidbu ka neljudskim svjetovima na zapadu.

Veze Vikinga sa sjevernoameričkim kontinentom danas su i arheološki dokazane. Boraveći na Labradoru i New Foundalandu, i miješajući se s domorocima, stari Vikinzi su iza sebe ostavili potomke, sjevernoameričke Mandan Indijance. Istraživač Žak de Mio postavio je veoma utemeljenu hipotezu o kontaktima Vikinga i civilizacije Inka. Nije bez osnova ni pretpostavka da su fenički moreplovci, koji su drugim narodima sprečavali plovidbu kroz Heraklove stupove znali za postojanje američkog kontinenta, i da su s njim održavali manje ili više stalne veze. Amerika, kontinent na krajnjem Zapadu svijeta, morala je biti poznata euroazijskim narodima još od davnih proto-historijskih vremena, a tragove tog znanja moguće je naći u njihovim najstarijim predajama i mitovima.